fbpx

Hafiz Fazlagić tvrdi kako mu nije bilo nimalo lahko odlučiti da živi u Trebinju. Brojni su razlozi za to: “Početkom 2018. godine preuzeo sam funkciju glavnog imama u Trebinju. Mi smo nastavili živjeti u Stocu, a ja sam dolazio u Trebinje klanjati svaku drugu džumu i kada je trebalo nekim drugim poslovima. To je tako trajalo sve dok se nije završila ova školska godina, pa smo prije otprilike mjesec svi prešli u Trebinje. Kćerka ide u drugi razred, a sin će iduće školske godine krenuti u prvi. Oboje su upisani u osnovnu školu u Trebinju i to su od rata pa naovamo prva bošnjačka djeca koja su upisana u trebinjsku školu, bilo osnovnu, bilo srednju”

Tokom zime nije nam mogao kamion doći po piliće. Zvali smo firmu koja je na tenderu dobila pravo na održavanje puteva ovdje i rekli su nam da u Srebrenici ne pada snijeg te da oni nemaju potrebe čistiti. Mi nismo u Srebrenici, nego 30 kilometara od grada, ali uspijevamo opet, radimo i borimo se. Naš rad i trud naša su pobjeda, kaže Amer Alić

“Mi smo krenuli s četiri đaka koja su išla u školu u nekoj privatnoj kući. Brzo nakon toga smo narasli na osamdeset đaka u tri privatne kuće, jer nam još uvijek nisu dali da uđemo u školu. Onda smo uz pomoć velikog pritiska međunarodne zajednice napokon i mi ušli u jedno školsko krilo. Sada broj bošnjačke djece u osnovnoj školi varira između 350 i 370”

Ravničarski dijelovi povratničkih mjesnih zajednica Hambarine, Rizvanovići i Bišćani pri svakom manjem podizanju nivoa rijeke Sane potpuno su potopljeni. Sva sreća pa je komunikacija višom cestom preko Hambarina moguća jer je put Prijedor – Bišćani – Volar redovno pod vodom. Ove godine čak u nekoliko navrata. Poseban problem građanima i gradskoj upravi predstavljaju podzemne vode. Mještani kažu da je zemlja zasićena i puna kao sunđer. Jednostavno više nema kud. Stariji mještani sumnjaju da razloge za sve češće naglo podizanje i padanje nivoa rijeke Sane treba tražiti nauka

Poslije rata sam i otišao vani da bih se jednog dana mogao vratiti. Vratio sam se ovdje i bavim se stočarstvom i voćarstvom. Bosna ne može biti u Francuskoj, jer Bosna je ovdje i to moramo shvatiti. Ovo su idealna područja za bavljenje stočarstvom. Oformio sam Farmu koza i ovaca 'Hamza'. Imam više od 200 ovaca i janjadi i oko 120 koza i jaradi. Počeli smo proizvoditi i sir. Kako će biti, vidjet ćemo”

Dolazi se iz Sarajeva i Mostara da se klanja džuma, da se vidi kako napreduju radovi na obnovi džamije, da se popriča, dogovori kupovina zimnice. Obiđu imanja i rijetke popravljene kuće. Sve se dogovara u Pridvorici, ispred nacionalnog spomenika izgrađenog sredinom 19. stoljeća, srušenog u “posljednjem ratu”, kako se to sada kaže.

Članice Udruženja “Podrinjka” bave se poljoprivredom, stočarstvom, sakupljanjem ljekobilja i šumskih plodova, ručnom radinošću i seoskim turizmom. “Cilj nam je da pokušamo ujediniti sve te žene, da izađemo na sajmove, da pokušamo naći tržište za naše proizvode, a sve kako bismo pomogle u stvaranju boljeg ekonomskog ambijenta za razvoj i za povratak mladih”

“Nekoliko porodica koje žive ovdje nastoje opstati i preživjeti. Ovo je selo nakon 14 godina od prvog povratka dobilo prvi kilometar asfalta. Smatram da je to davno trebalo uraditi, ali nije bilo sluha. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica FBiH odlučilo je pomoći selu i ljudima koji ovdje žive”, kaže Azir Osmanović