U sklopu Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, Udruga Macelj (UM) 1945. upozorava kako je najmanje 1.163 žrtava Macelja u Hrvatskoj do danas prešućeno i zaboravljeno te poručuje kako od hrvatskih medija očekuju upoznavanje hrvatske javnosti s povijesnim činjenicama
Knjiga koja će zakuhati veliku historijsko-političku raspravu od Rima i Trsta do Ljubljane i Zagreba
Jasno da je većina običnih ljudi prilazila različitim formacijama iz praktičnih razloga jer su imali šta jesti i neko ih je štitio. To kome ste se priključivali u to doba bila je stvar okolnosti. Kada govorimo o tadašnjem vodstvu, Muslimani koji su se priključili Handžar-diviziji željeli su bosansku autonomnu snagu koja bi ih odmakla od ustaša, ali i zaštitila od četnika. Isto je bilo i sa Srbima koji su se priključivali snagama Milana Nedića jer su htjeli biti sigurni i uživati zaštitu nacista. Oni u tom smislu nikako nisu bili antifašisti
“U koloni je bilo dvanaest meni nepoznatih četnika. Pokušao sam da ih zaustavim, pitajući ih šta žele. Ali, oni se nisu obazirali na to, već su mimo mene ušli u zgradu gdje počinje borba na život i smrt. Irac, Španac, Mrki, Pero Ćuskić i drugi dočekuju ih iz vatrenog oružja i ubijaju jedanaest četnika. Borba u sobi i hodniku trajala je kratko, a zatim iz kuće, preko mrtvih četnika, iskače Španac, a za njim i Irac. Pokušali su da se probiju do šume”
Malo je ko tako slikovito i tako strašno opisao golgotu fočanskih muslimana i nepravdu koja im je počinjena tokom Drugog svjetskog rata onako kako je to uradio Adil Zulfikarpašić, Fočak, pripadnik partizanskih snaga koji će nakon rata napustiti Jugoslaviju i nastaniti se u Švicarskoj. Stav objavljuje Zulfikarpašićev članak Put za Foču, koji je prvi put objavljen u Beču 1957. godine, u četvrtom broju Godišnjaka
U povodu 110. godina od rođenja Pašage Mandžića, jedne od najutjecajnijih osoba u sjeveroistočnoj Bosni od završetka Drugog svjetskog rata do isključenja iz Saveza komunista 1975. godine, narodnog heroja i prvoborca, objavljujemo pismo u kojem je 1973. godine pozivao da se “otvoreno progovori o revoluciji” jer je dotadašnje pisanje o tome umnogome bilo “nekritičko i netačno”. Mandžić je smatrao da je potrebno iznijeti istinu o formiranju “četničko-partizanskog štaba”, smatrajući da je time napravljena osnovna greška, uzrok svih “pojava deformacija” i svega što se ondje događalo 1941. i u prvoj polovini 1942. godine
Razočarani u njemačku politiku prema Bosni i Hercegovini, kao i u politiku ustaških vlasti, koje su Bošnjake nazivali “najčišćim Hrvatima” i “hrvatskim cvijećem”, istovremeno potpisujući sporazume s četnicima kojima su, prepuštajući im vlast u Istočnoj i Centralnoj Bosni, prepuštali i Bošnjake njihovom nožu, Bošnjaci od sredine 1942. godine sve više stupaju u redove NOP-a
Ostala je upamćena kao Marija na Prkosima kojoj je Branko Ćopić posvetio istoimenu pjesmu, napisanu 1945. godine. Djevojka iz pjesme koja je “pod titovku svila pletenice i srcem krenula protivu betona” rođena je 1920. godine u selu Kamenica kod Drvara, kao najstarija od petero djece u siromašnoj porodici Nikole i Joke Bursać
