Ivanković se za ovakve tvrdnje poziva na izvjesne “stare franjevačke ljetopisce”, koji, ako su takvo što i napisali, ne mogu, kao pripadnici prozelitskog katoličkog reda, koji je došao da lomačom pokrštava bošnjačke heretike, biti objektivan i neutralan historijski izvor u ovom pitanju.
Termin “cancel kultura” prevodi se na bosanskom jeziku kao “kultura otkazivanja”, mada bi tačnije bilo reći da je riječ o “kulturi poništavanja”. U pitanju je vrsta ciljanog javnog bojkota ili, bolje rečeno, organiziranog javnog linča, a zatim i društvenog izopćenja svakog onog pojedinca za kojeg se ustvrdi da je izjavio, napisao ili učinio nešto što nije u skladu s trenutno dominantnim društvenim narativom ili vrijednostima. Takvoj osobi prvo se pronađu ili imputiraju sporne izjave ili postupci, ma koliko bili stari, nerelevantni ili sasvim izmišljeni, zatim se ona označi nekom od trenutno popularnih etiketa koje je predstavljaju kao opasnog i nepopravljivog heretika, da bi zatim uslijedila čitava kampanja kojom se takva osoba pokušava “otkazati” ili “poništiti”
Naše društvo postalo je žrtvom “vlastitog uspjeha” jer je uspješno kontrolirani i relativno blagi tok prvog udara pandemije doveo do toga da zabrinjavajuće veliki broj građana zaključi kako SARS-CoV-2 nije nešto zbog čega bismo uopće trebali, pogotovo na duži period, mijenjati svoje ustaljene navike i ponašanje
Kako “cancel kultura” izgleda u praksi, možemo vidjeti na primjeru koji je čak i blag u kontekstu onoga što se trenutno dešava na Zapadu, ali je zanimljiv iz lokalne perspektive jer je vezan za naše društvo
Normalnog čovjeka ovakav suludi politički avanturizam, odsustvo zdravog razuma i nebriga spram sugrađana ostavlja bez riječi. Kako je moguće da je ovdašnja, uglavnom sarajevska, opozicija spremna raditi protiv interesa države i Bošnjaka, importirati političku nestabilnost te se još i kockati sa životima hiljada sugrađana i vlastitih glasača? Ko su ti ljudi, da li su normalni, imaju li barem mrvu pameti ili morala?
Slabe Oružane snage BiH, u takvoj mjeri da legitimiraju pozive na demilitarizaciju Bosne i Hercegovine, jedan su od vrhunskih interesa velikosrpske politike u Bosni i Hercegovini.”
Poručuje li Nikšić na indirektan način ovakvom zamjenom teza i napadom na prijateljsku Tursku, koja pruža bezrezervnu podršku Bosni i Hercegovini ka njenom putu u NATO, da on lično nije za pristupanje Bosne i Hercegovine NATO savezu?
Nažalost, Bosna i Hercegovina, osim diplomatije, ima krajnje ograničene kapacitete da uzvrati na ovakve poteze jer je pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini trenutno pod utjecajem beogradskih i zagrebačkih ekspozitura koje kontroliraju VSTV, ali i Tužilaštvo BiH.
Ono što rade u YIHR-u doslovno je isto kao da neko danas pokrene projekt “ISIL 2.0” te zatim objavljuje konkurse za najbolji rad i djelo na zadatu isilovsku temu pozivajući ljude da pokažu svoj “stvaralački doprinos”.
Sreća u nesreći jeste što su Hadžikadićeva megalomanska trabunjanja o 30.000 učesnika njegovog predizbornog skupa tek obična tlapnja. Da je, ne daj Bože, zaista bilo nekoliko desetina hiljada umjesto nekoliko hiljada okupljenih, današnja situacija s brojem oboljelih u Sarajevu bila bi daleko gora i opasnija.
