Ipak, Reko nije tako neartikuliran kada treba napasti na bošnjačke interese, što je pokazao i kada je 10. septembra na svom profilu na Facebooku osuo drvlje i kamenje po probosanskim strankama radi njihovog formiranja i okupljanja fronta u Foči. Borbu bošnjačkih povratnika za politički opstanak na Drini nazvao je “suludim kursem za uništenje države”.
Pristati na “mali Schengen” znači prihvatiti povratak u političku, kulturnu i ekonomsku orbitu Beograda, svojevoljno se integrirati u buduću Veliku Srbiju i doslovno pljunuti na sve žrtve koje su pale za opstanak Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda. Ako bi dala svoj pristanak na tako nešto, bošnjačka politika trajno bi se i bespovratno diskreditirala jer bi bez “ispaljenog metka” i velike potrebe kapitulirala pred onom idejom koju je svojevremeno odbila kada se na nju pokušalo prisiliti kredibilnom prijetnjom nestanka “muslimanskog naroda” iza koje je stajao čitav arsenal JNA
Interesantno je koliko se Abazovićeva krajnje neuvjerljiva i uvredljiva opravdanja poklapaju s javnim nastupima i političkim narativom ovdašnje, naročito sarajevske “građanske politike”
Ideja “malog Schengena”, kao pokrića za “reintegraciju regiona”, izazivala je od početka veliki entuzijazam i oduševljenje u dvjema “zapadnobalkanskim” prijestolnicama – u Beogradu i Tirani. To i jeste razumljivo jer se, u suštini, radi o stavljanju čitavog prostora Zapadnog Balkana pod utjecaj i kontrolu tih dviju lokalnih adresa
Simptomatično je to što se ovakvi tekstovi pojavljuju nakon što je primijećeno da su se bošnjačke političke i kulturne institucije ozbiljno angažirale i mobilizirale bošnjačku dijasporu. Očite su namjere da se ovo pitanje ôstavi na stol”, tačnije da se problematizira sve veće učešće protjeranih Bošnjaka u lokalnim izborima jer ono čini rezultate agresije, genocida i protjerivanja nepotpunim.
Migrantska kriza tema je o kojoj je pisati hladne glave hod po polemičkom minskom polju. S jedne strane imamo iskustvo ljudi u Krajini koje migrantska kriza godinama direktno životno ugrožava, koji su svega toga siti te više nemaju ni volje, ni želje, ali ni strpljenja da vode računa o bilo čemu osim o svojim i interesima vlastitih porodica i lokalnih sredina. S druge strane stoje oni koji pokušavaju to nakupljeno nezadovoljstvo iskoristiti kako bi ili rehabilitirali bankrotirane i poražena ideje poput autonomije, ili koji bi da instrumentaliziraju bijes naroda kako bi oni došli na vlast
Vojin Mijatović, Nebojša Vukanović i Draško Stanivuković samo su trojica iz plejade tih gorkih razočarenja ovdašnjih jutelovskih jugonostalgičara.
Zbog izuzetno pogoršane sigurnosne situacije u Pljevljima oglasio se i Mešihat Islamske zajednice Pljevlja, koji se direktno obratio Dritanu Abazoviću, lideru koalicije “Crno na bijelo”, čiji je član i Zukorlićev SPP, ističući kako u Pljevljima trenutno vladaju “haos, bezakonje i mržnja spram pripadnika nacionalnih manjina”.
Jedna je stvar to što Arnaut pozdravlja ovakve sporazume, čime se ustvari i politički akreditira i sasvim jasno pozicionira u globalnom sukobu između sile i pravde, no potpuno je druga to što Arnaut zahtijeva da Predsjedništvo BiH i Ministarstvo vanjskih poslova BiH pozdrave sramotni sporazum navodeći kao argument da su to uradile “sve zemlje regiona”.
U grupama na Facebooku koje problematiziraju migrantsku krizu, pogotovo onima iz Krajine, već se počelo s aktivizmom, tačnije okupljanjima članova, blokadama puteva i odvraćanjem migranata. Na njima se pojavljuju sumnjivi profili koji maliciozno pokušavaju da narativ usmjere ka nekom međubošnjačkom sukobu na regionalnom i zavičajnom nivou. Harangira se protiv Sarajeva, ponekad Tuzle ili Zenice, sav fokus pokušava se usmjeriti ka “političkom Sarajevu” dok se ignorira subverzija srpske i hrvatske politike, amnestira se i srbijansko ubacivanje migranata i hrvatski “pushback”, dok se izmišlja nekakav “politički islamizam” koji “uvozi migrante” i tako dalje. Krajina i Krajišnici pokušavaju se predstaviti kao “corpus separatum” ne samo u teritorijalnom smislu već i u identitetskom, kulturnom i političkom
