Valjda se oporavivši od “skandala” od prije sedam godina, kada je u Sarajevu fotografiran s majicom podrške Jovanu Divjaku, za šta se dugo pravdao srbijanskoj i srpskoj javnosti tvrdeći da nije znao o kome je riječ, ovaj se put odlučio za staru dobru taktiku podjele krivice na ravne časti.
Halilović tvrdi da je prvo izdanje Pravopisa manjkavo jer je nastalo u ratnim uvjetima i u okvirima koje je odredila jednonacionalna komisija, tj. komisija sastavljena od pripadnika bošnjačkog naroda. Nije jasno šta je Haliloviću sporno u toj činjenici jer su Bošnjaci ionako jedini narod u Bosni i Hercegovini koji prihvata bosanski jezik kao vlastiti i koji se njime svakodnevno koristi.
Zanimljivo posmatrati šokiranost inozemne publike potpunim odsustvom bilo kakve uredničke intervencije ili "fact chekinga" u Dnevnom Avazu.
Za dobar dio bošnjačkog glasačkog tijela dovoljno je da neko zauzme afektiranu patriotsku pozu te zatim rafalno ispuca nekoliko floskula, koje su ili opća mjesta ili nemaju nikakvog uporišta u političkoj stvarnosti, pa da odmah pokupi simpatije i postane politički faktor. Ono što bi u politički zrelijim kolektivima izazvalo opći podsmijeh, kod određene, poprilično brojne bošnjačke publike budi neosnovane divlje nade
U svoju odbranu izvukao je naslovnicu Avaza iz teškog oktobra 1993. godine, koju je dovoljno i letimično pogledati da bi se shvatilo kako Radončić već 25 godina subverzivno djeluje, i to doslovno na jedan te isti način. Potrebno je samo zamijeniti datume i imena, i to bi mogla biti neka od naslovnica Avaza nastala posljednjih godina.
Ovakve izjave pokazuju da je Falatar političar kratkog daha, borac za jedno ljeto, neko ko bi htio da je počasna zvanica i glavna zvijezda zabave, ali ne bi ostao da pospremi iza sebe, a ovoj državi trebaju upravo oni koji će biti s njom i jedinom i onda kada dernek utihne.
Po Latiću, Radončićeva prednost leži u tome što je daleko spremniji da pristane na HDZ-ov spisak želja i ultimatuma u vezi s izbornim zakonom, a što je neobično važno određenom, Bošnjacima nesklonom dijelu međunarodne zajednice. Mada je ta notorna činjenica bila poznata svakom politički pismenom Bošnjaku, korisno je bilo čuti potvrdu i od nekoga ko radi za Radončića.
Stalni Dodikovi pokušaji da ovu krizu nekako stavi u kontekst međunacionalnih i međuvjerskih odnosa u Bosni i Hercegovini, te da optuži političko (muslimansko, u Dodikovom rječniku) Sarajevo i dio međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini za pokušaj naseljavanja migranata u našu zemlju gotovo da su dobili potvrdu u izjavama Nidžare Ahmetašević datim za hrvatski sedmičnjak Globus.
Ljevica se sve više udaljava od prinudnog utočišta državnog patriotizma i sve više vraća svojim istinskim strastima konfrontacije na polju identiteta i klase. To je možda ponajbolje vidljivo kroz činjenicu da ovdašnja ljevica sve više prihvata srpsko-hrvatski politički narativ u vezi s ratom, a po kojem nije bilo ispravne strane, dok istovremeno radi na radikalizaciji unutarbošnjačkog političkog i uopće društvenog diskursa
Teško je vjerovati da oni koji su toliko nacionalno ostrašćeni pokušavaju legalizirati i normalizirati jedan šovinizam i uvesti ga ili u polje legitimnih prava naroda ili legitimnog javnog diskursa mogu iskreno i objektivno razlučiti opravdanu kritiku na vlastiti račun od istinskog šovinizma.
