Kako, recimo, i pomisliti vezati riječ državnik uz osobu profila Fahrudina Radončića, čija se čitava karijera doslovno sastoji od unošenja pometnje, nereda i podjela ne samo na bošnjačkoj političkoj sceni nego u bošnjačkom društvu uopće? Kako bi bilo ko mogao samoživu i krajnje kontroverznu ličnost i zamisliti u nekoj državničkoj ulozi u kojoj bi morao zanemariti vlastite, a usmjeravati i općem dobru podređivati brojne sukobljene interese, često i na vlastitu štetu
Čast Damiru Nikšiću, Saninu Čepalu i Irfanu Čengiću, ali je slučaj Zaima Beriše, predsjednika kiseljačkog SDP-a, do sada ipak najekstremniji.
Nakon dan-dva, oh, kakvog li iznenađenja, Vlaisavljevićka je, naravno, izbrisala čitav svoj post i objavila drugi u kojem lamentira, vjerovali ili ne, nad govorom mržnje koji se sručio na nju samo zato što ima drugačije mišljenje i što “govori u ime pravde i zaštite obespravljenih”.
Jer, o tome se u suštini radi, za Radončića su svi glasači Memo, korisni idioti koji će za njega glasati dok im se on smije s visina svog tornja.
Upravo je Naša stranka glavni promotor ovog građanskog “novog realizma” po kojem se postdaytonska Bosna i Hercegovina i njeno uređenje uzima ne samo kao dato i nepromjenjivo nego i poželjno stanje, pa se svaki pokušaj da se poboljšaju i promjene trenutne okolnosti, da se ojača ili osnaži država nauštrb entiteta, da se ponište rezultati agresije, genocida i etničkog čišćenja te ublaže vještačke podjele od Naše stranke dočekuje kao prakticiranje “bošnjačkog nacionalizma”.
Kukić je Radončiću obećao glasove svoje podaničke i klijentelističke mreže ne bi li kako ovaj konačno uspio u svojoj “potrazi za zlatnim runom”, tj. ulaskom u Predsjedništvo BiH.
Malo je vjerovatno da će Mijatović, koji je bio višegodišnji SNSD-ov kadar, i to od nemalog povjerenja, ikada i pomisliti da hapsi svog stvarnog šefa Dodika
Karamatić je samo pokazatelj zaista tužne dekadencije i degeneracije trenutne hrvatske politike u BiH koja je pala na tako niske grane da su joj prihvatljivi i primitivni megafoni govora mržnje poput Karamatića.
Pokušavajući da se predstavi narodnim čovjekom, kojem je politička korupcija strana, Mirsad Hadžikadić poručuje da će, za razliku od ostalih političkih organizacija, novac predviđen za vlastitu političku kampanju direktno davati raznim organizacijama, ustanovama ili udruženjima!
U suštini, najvažnije što bismo mi u Bosni i Hercegovini mogli razumjeti iz cijelog ovog performansa i svega onoga što se ovih dana dešava jeste to da su velikosrpski apetiti zdravi i živi, te da i dalje oblikuju politiku Beograda prema nama. Stvar je samo u tome da se ta politika prilagođava onome što je moguće u datom trenutku.
