No, u svemu tome ipak je najzanimljiviji upravo način i proces kojima se Latić transformirao iz nekadašnjeg zelenog muslimanskog jastreba u današnjeg zagovornika tvrdog sekularizma. Tužna je činjenica da on nikada nije bio niti jedno niti drugo već da se radilo o percepciji koja je nastala iz Latićevih neumjerenih i nepristojnih pokušaja da se dokaže i javno afirmira.
Wigemarkove izjave toliko su tipične po tome da se izgovori mnogo a ne kaže ništa, te da se u osnovi podrži ono što se deklarativno osuđuje da bi ih se moglo nazvati akašijevskim. Wigemark je, tako, izjavio da “nije upoznat sa svim detaljima”, ali da smatra kako su i RS-u i FBiH potrebne “policijske snage koje odgovaraju potrebama građana”.
Kakve revolucionarne događaje tačno priželjkuje Prohić, pokazuje tako što tekst završava krvožednim upozorenjem kako se u “revolucijama glave lako počnu kotrljati”. Bilo bi zanimljivo provjeriti zna li Vlada Norveške, čiji je Prohić navodno savjetnik za odnose s javnošću, za ovakvo njegovo krvoločno i perverzno prizivanje obezglavljivanja i je li joj normalno i u duhu korektnih međudržavnih odnosa da njen saradnik izvozi takav medijski radikalizam u druge države?
Nije potrebno ni spominjati da taj defetizam i kapitulacija pred antibošnjačkim šovinizmom, takvo proskribiranje borbe za pravdu i pravednije društvo, ta normalizacija velikosrbizma i velikohrvatstva i nametanje separatizma kao legitimnog stava ne znači ništa drugo nego odustajanje od bilo kakve katarze kod onih koji poštuju ratne zločince i da to gotovo pa garantira da će se prije ili kasnije pojaviti neki drugi Karadžić koji opet neće biti na vrijeme prepoznat kao takav. Na kraju krajeva, možda to i jeste krajnji cilj.
Sada, kada je postalo profitabilno pokazati svoje pravo lice, gluma prestaje i na daske koje život (i potencijalne sinekure) znače istupa pravi Sergej Trifunović. Ma koliko bilo gadno i ružno, ipak ga je dobro i nadasve korisno takvog upoznati.
Ona je to učinila ne samo upućivanjem podrške Triviću, kojom prilikom Sarajevo naziva “federalnim”, te ponosnim isticanjem da kupuje isključivo u Lukavici, nego i lajkanjem sadržaja u kojima se Bošnjaci nazivaju “muslosima”.
Pojedinac ili grupa danas mogu biti anitmuslimanski šovinisti, a ipak sudjelovati u javnom diskursu s legitimnih političkih pozicija, a što uključuje i redovno pravdanje velikosrpskih pohoda tokom devedesetih ili revizionizam u vezi s genocidom nad Bošnjacima. Preorijentacija s Adolfa Hitlera na Radovana Karadžića, odnosno s odreda Waffen SS na četnički pokret, označava legalizaciju i legitimizaciju jednog te istog šovinizma koji je upućen prema drugom i drugačijem. Četnici su u suštini postali SS za 21. stoljeće, ideologija i organizacija koja je zasad i dalje legitimna
Baš kako u prirodi intenzivan smrad upozorava čovjeka da se u blizini nalazi nešto što nije samo neugodno oku, uhu i nosu nego i potencijalno opasno za zdravlje, tako i Isovićevi tekstovi signaliziraju da mračne totalitarne ideje još nisu sasvim krepale, da i dalje bazde i truju određen broj nesretnih umova.
Kome i čemu Bazdulj ustvari pripada, otkriva se, po ko zna koji put, kada tvrdi da “nema nikakve potrebe da se ‘našim’ proglašavaju i zločini na drugom kraju svijeta”. Niko zločin na Novom Zelandu nije proglasio srpskim, ako su to već kategorije kojima Bazdulj barata.
Poslije ovakvog guslanja gradonačelnika Vukovića, reporter BHRT‑a Slaven Dimitrić nas je, na nekoj kombinaciji ekavice i ijekavice, izvijestio kako je Nedeljko Čubrilović izjavio da je riječ o “najtragičnijem događaju za srpski narod u istoriji Republike Srpske”, te nas podsjetio gdje će i kada biti održan parastos “poginulim borcima”.
