Primjetna depatriotizacija SDP-a, njegovo svođenje na ulogu domaćina političkom parazitu Našoj stranci, stavljanje interesa centrale i koalicije u Kantonu Sarajevo iznad interesa stranke i stranačkih ogranaka u drugim kantonima te pokušaj da se na javnu scenu vrati ideološka i identitarna konfrontacija, prvenstveno među Bošnjake, nisu nikakav novi, a kamoli svježi politički kurs, nego spirala daljnjeg propadanja ove stranke
Danas je javni prostor okupirala jedna glasna ideologizirana i profesionalizirana manjina, dok tiha bošnjačka većina živi u medijskoj okupaciji.
Kakav divan poklon vladajuće koalicije, posebno njenog “bošnjačkog i vjerničkog” dijela građanima Sarajeva i to za šehri-ramazan. Sigurni smo da većina građana Sarajeva neće zaboraviti ovakvo dobročinstvo frankenštajn-koalicije te da će ih odgovarajuće nagraditi na prvim predstojećim izborima.
Upravo na ovom primjeru vidi se intrigantna, ali izuzetno indikativna povezanost i ideološka sličnost u vezi sa stereotipima i predrasudama prema Bošnjacima između ovdašnje samoprozvane građanštine i susjedskog antibošnjačkog šovinizma.
Nažalost, jedan dio glasača nije poslušao dobronamjerne savjete pa nam njihova politička nepismenost i naivnost svima danas zajedno dolazi na naplatu i u najgorem mogućem trenutku, i to o pitanjima od najvećeg značaja za bošnjački narod i državu Bosnu i Hercegovinu.
Sve u svemu, krajnje otužno, potencijalno opasno, ali pomalo i smiješno kada se pogledaju parole i broj učesnika, a i njihova prosječna životna dob. Upravo je ovo posljednje svojevrsna sreća u nesreći, jer jasno pokazuje da, mimo jugonostalgije i političke zloupotrebe, ova ideološka i stranačka instrumentalizacija antifašizma nema odjeka u društvu, pogotovo kod omladine.
Indikativno je i to da su većina onih koji iz Sarajeva podržavaju takvu vrstu “građanske politike”, a koji danas bljuju vatru na DF, Komšića i ideju prodržavne i patriotske socijaldemokratije, upravo oni isti koji su ranije podržavali Radončića u njegovoj najkonfliktnijoj fazi, kada im je izgledao kao neko ko može uništiti SDA, uzdrmati bošnjačke političke pozicije i otvoriti prostor za razne kompromise.
Ovakav granični šovinizam, kojim se Bošnjacima pokušava nametnuti lažna dilema da moraju birati između očuvanja vlastitog nacionalnog identiteta i političkog suvereniteta naspram opstanka države, svrstava se u vjerovatno najcrnje primjere zamjene teza. Još je gora Latalova izjava da je “malo ko” od Bošnjaka razvio državnički identitet!
Pojednostavljeno i narodski rečeno, svu Ćurkovu pametologiju mogli bismo svesti na to da on smatra da je jedini put ka “izgradnji mira” taj da se ide “krmku niz dlaku”, tj. da se prave kompromisi s činjenicama, istinom, vlastitim interesima i pozitivnim tekovinama, a sve ne bi li se kako odobrovoljio ultranacionalistički dio srpskog i hrvatskog društva i nekako odgovorio od separatističkih ideja
Konaković napominje i da mu je nebitna “tehnika borbe” protiv SDA, za koju kaže da je “pošast”. Šta to znači u praksi, vidi se i po tome što Konaković, dok optužuje SDA da pokušava korumpirati novcem kadrove vladajuće “šestorke”, ustvari sam konspirativno nastupa pa vrbuje, prilično rijetke, članove SDA gdje i kada može.
