Virus korona prisiljava društvo na preispitivanje svojih navika radi smanjenja rizika. Katolici poštuju preporuke da ne idu u crkve na nedjeljnu misu. I u muslimanskom svijetu širenje pandemije ostavlja velike dileme. Treba li zabraniti kolektivne molitve u džamijama? Šta učiniti sa zaraženim tijelima
Većina stručnjaka koja je istraživala korijene islama na južnoameričkim prostorima slaže se kako su ga na to tlo donijeli afrički robovi. Prema nekim izvorima, prve tragove muslimana na prostorima onoga što danas nazivamo Latinskom Amerikom nalazimo početkom 19. stoljeća u kolonijalnom Brazilu, te u nekim zapisima o pobuni robova iz 1835. godine. Pored toga, postoje i podaci o pobuni robova koje predvodi musliman Bayyan. Pobuna je zabilježena i na Haitiju, gdje je predvodi musliman imena Boukman. Islam u to kolonijalno doba ipak nije zaživio, izuzev u Brazilu, gdje tokom devetnaestog stoljeća putnik Abdal Rahman piše o Afrikancima koji su tajno klanjali i pridržavali se ostalih islamskih propisa iako o njima nisu znali baš previše
Sve islamske zajednice u Italiji su 12. marta ove godine molile i postile da Bog zaštiti "našu voljenu Italiju" od infekcije COVID-19.
Sukobi dugo tinjaju u toj zemlji otkako njom vlada nacionalistički premijer Modi, no eskalirali su nakon što je Zakon o državljanstvu usvojen u Parlamentu Indije. Novi Zakon kaže da će imigranti iz triju susjednih zemalja Indiji – Afganistana, Bangladeša i Pakistana – imati pravo na indijsko državljanstvo ako pripadaju vjerskim manjinama progonjenim u tim zemljama. Drugim riječima, ako nisu muslimani. Ljutita reakcija ogromne muslimanske zajednice u Indiji bila je očekivana. Njihovi politički i vjerski predstavnici smatraju da je krajnji cilj zakona svrstavanje indijskih muslimana u kategoriju “građana druge klase”
“Mislim da neki novi mađarski muslimani griješe kada pokušavaju o islamu učiti uglavnom ili isključivo preko arapskog svijeta. Pogotovo djevojke i žene koje se udaju za Arape nakon što prime islam. Praktičnije, bliže, jeftinije i lakše bi im bilo da izučavaju Bosnu i Hercegovinu, te bošnjačku kulturu prakticiranja islama”, kaže Budimpeštanka Anna Lenard
Jasno da je većina običnih ljudi prilazila različitim formacijama iz praktičnih razloga jer su imali šta jesti i neko ih je štitio. To kome ste se priključivali u to doba bila je stvar okolnosti. Kada govorimo o tadašnjem vodstvu, Muslimani koji su se priključili Handžar-diviziji željeli su bosansku autonomnu snagu koja bi ih odmakla od ustaša, ali i zaštitila od četnika. Isto je bilo i sa Srbima koji su se priključivali snagama Milana Nedića jer su htjeli biti sigurni i uživati zaštitu nacista. Oni u tom smislu nikako nisu bili antifašisti
Prva skupina muslimana koja je u svoje domove došla u SAD stigla je krajem 1870-ih. Propadanje Osmanskog carstva i nestabilnost na Bliskom Istoku učinili su imigraciju u Sjedinjene Države i Kanadu vrlo privlačnom. Hiljade Arapa, od kojih su većina bili muslimani, pristigli su iz Sirije, Libana i Jordana. Tragali su za “američkim snom” i bježali od progona ili finansijskih teškoća u svojim rodnim zemljama. Budući da su mnogi muslimanski doseljenici bili slabo obrazovani i malo ili nikako poznavali engleski jezik, često su pristajali na loše plaćene tvorničke poslove. Neki su se muslimani vratili u svoje matične zemlje, ali mnoge su porodice ostale
Macron, poput Françoisa Mitterranda, Jacquesa Chiraca, Nicolasa Sarkozyja i Françoisa Hollandea, pokušava natjerati CFCM da funkcionira kao svojevrsni “štit” od radikalizacije, očekujući čvršću integraciju muslimana Francuske, kojih ima oko šest miliona, među ukupno 67 miliona Francuza. Jedno od pitanja u kojima Macron očekuje pomoć jeste pitanje vela ili hidžaba, koji je bio zabranjen u Francuskoj 2004. godine. Ta je mjera imala određenog uspjeha i u drugim evropskim zemljama. Petnaest godina kasnije, hidžab je ponovno postao osjetljiv društveni problem, ne samo na periferiji i u predgrađima nego i na nekim univerzitetima
Istraživanje, prvo provedeno na zahtjev Vlade Francuske o tom pitanju, nastalo je uslijed obnovljenih napetosti i rasprava u Francuskoj oko hidžaba, sekularizma i islamofobije, povećanih nakon napada na džamiju u gradu Bayonneu, kada je ozlijeđeno dvoje ljudi. Pedesetak poznatih ličnosti i ljevičarskih političara pozvalo je odmah na sudjelovanje u demonstracijama protiv “islamofobije”, iako čak i ovaj koncept dijeli ljevicu zemlje.
Kako bi stekao povjerenje i poštovanje Marokanaca, Franco se odvažio na do tada, ali i danas nezamislivu gestu – odobrio je korištenje džamije u Cordobi za namaz. Calderwood piše kako su zbog toga odmah počele kružiti glasine kako je Franco prešao na islam. Zbog naklonosti s kojom se odnosio prema muslimanima, počeli su ga zvati “hadži Franco”. Naravno, Franco nikada nije bio u Meki, ali je uspio u nakani da ga se smatra “dobrim muslimanom”. U vrijeme prije nezavisnosti zemlje, kada se skupina marokanskih izbjeglica iz francuske zone nastanila u španskom protektoratu, potpomognuta zemljom i novcem Francove vlade, novoizgrađeno naselje nazvali su Aldea del Hajj Franco
