fbpx
  • mirsad sinanović
mirsad sinanović
239Društvo
Duše moje, nemam vremena, valja mi u Zebinu Šumu

Mogo je raditi ko tri čovjeka i pojesti ko tri čovjeka, a to na njemu se nije vidjelo. Kada bi se pogađo, tražio je da mu se u nadnicu uračuna hrana, a malehan i žgoljav, ni šeset kila žive vage, reklo bi se u narodu. Znajući koliko može pojesti, žene domaćina bi mu iznosile puno svakojake hrane, što bi bilo dovoljno za jednu familiju, a Hamdija bi sve to pojeo dok bi se odmaro. A što mu se hrana nije primala? Sve što pojede otišlo bi na cijepanje drva ili na kopanje zemlje. Ostao je onaj žgoljavac, okretni zvrk

235DruštvoHistorija
Toliko je naređivao i galamio da je dobio nadimak Major

: Major je bio mršavijast i crnomanjast, osrednjeg rasta, malo naheren u desnu stranu. Kada bi govorio, riječi su mu pratile grimase na licu, a dok bi naređivao radnicima, mahao je rukama na sve strane. Iz kabine bi dizalicom sajlom vezane balvane dizao iz Drine, ali bi uvijek, po običaju, zaustavljao dizalicu. Došao bi do balvana koji su visili u zraku. Samo što bi ih rukom gurnuo od sebe, zagalamio bi

233DruštvoHistorija
Istinita priča o Fočaku Oskaru Kušteku

Oskar je sa školskom torbom na ramenu išao iza neke žene. U Aladžanskom parku naletjeli su na pijanog srpskog vojnika. Jednim pokretom ruke vojnik je oborio ženu na zemlju, izvukao kamu i preko vrata povukao liniju. Krv je šiknula. Žena je samo zapraćakala nogama, kao riba perajima na suhom. I ispustila dušu. Oskar se u mislima i tijelu zaledio. Vidio je ovu sliku ispred sebe, ali mu ona zaledila misli. Sav se ukočio. Takvog, kakav je, misli nisu tjerale na bijeg. Vojnik je ustao, prišao školarcu, svjedoku svog zločina i oborio na zemlju

232DruštvoHistorija
RODIO SE ISMET, A MI GA ZVALI IZET

Otac Ibrahim, kao i svi drugi u Krajini šezdesetih godina prošlog stoljeća, zbog opće nerazvijenosti i siromaštva Bosanske krajine, krenuo je “trbuhom za kruhom” u zemlje Zapadne Evrope da bi prehranio porodicu, ostavljajući majku Rasimu da se brine o djeci. Građevinske poslove Ibrahim je obavljao u Sloveniji, a po dolasku u Austriju zaposlio se na željeznici u gradu Innsbruck. Građevinski poslovi i odvojenost od porodice nametali su mu misao da budućnost njegove djece nije u teškom radu, već u obrazovanju, i on je već tada, skoro vizionarski, odlučio zaradu izdvajati za školovanje djece, nauštrb svega drugog, pa koliko izmogne raditi

227DruštvoSrebrenica
Čujem ponovo dozivanja, urlike i jauke

Nakon nekoliko kilometara, našao sam oca. Sjedi uz jedno drvo i plače. Kad me je ugledao, kaže: 'Sine, idi ti i spasi se, imaš dijete, a ovo sve ostavi.' Rekao sam mu: 'Babo, neću, vratio sam se po tebe i braću.' Našao sam i oba brata. Stariji brat Senad, koji je bio 1969. godište, rekao mi je: 'Idi ti, bolje ti da pređeš nego ja, bježi, ako padne granata, pobit će nas sve.' On nije bio oženjen, a ja sam tada imao kćerku. Tu smo se rastali. Oca i braću nikad više nisam vidio”

216-217DruštvoHistorija
Aladža je istekla iz zdenca i ostala u kamenu

Prema podacima, nije moguće odrediti tačno mjesto rođenja Hasana Nazira. Neki istraživači smatraju da je rođen u selu Vikoč kod Čelebića (Foča), gdje su i dva zemljišna posjeda koji su sve do Prvog svjetskog rata bili vezani za Aladžu. Pretpostavlja se da je ovim posjedima Nazir osigurao izvore finansiranja za održavanje džamije. Ima i izvora koji upućuju da je Nazir rođen u samoj kasabi Foča. I sam Nazir je napisao da je “najslabiji Božiji sluga”, da je “sin Jusufov i Fočak”. Kada je Nazir završavao svoju najljepšu zadužbinu, Aladžu džamiju, zadesila ga je porodična nesreća. Umro mu je sin Ibrahim. Toliko je bio pogođen nesrećom da je turbe koje je namijenio sebi ustupio mrtvom sinu