Sarajka Adela Čomić imala je 11 godina kad je rat stao. Kaže da je opsada grada u njenoj glavi trajala sve do 1998. godine, jer sve do tada nije imala priliku izaći iz Sarajeva. Dugo joj je poslije rata trebalo da se navikne na rad semafora. “Raskrsnice su se uvijek pretrčavale i nije se čekalo zeleno svjetlo. Kad je rat stao, to mi je bilo neobično”
Bosanski ljiljan jedini je cvijet koji ne zanima botaničare. Ne možete ga naći u enciklopedijama i botaničkim atlasima i leksikonima. Lilium bosniensis ne pripada carstvu flore, on pripada carstvu mrtvih i cvjeta u tišini memorijalnih parkova, po razbacanim haremima i grobljima na periferijama megalopolisa ili sasvim nepoznatih i beznačajnih mjesta Evrope, Amerike, Australije…
Kao direktor ustanove “Richmond Park Education”, u sudskom registru stoji ime Mehmet Kolukisa, a kao predstavnik ustanove navodi se Fatih Cingöz. Cingöz se spominje kao jedan od glavnih Gülenovih ljudi, koji je dosta vremena proveo i u sjevernom Iraku te je, prema uputama koje je dobijao iz Londona, vodio pokret u sjevernom Iraku i bio na čelu Gülenovih obrazovnih institucija “Feza” u Erbilu. Mehmet Kolukisa našoj javnosti nije poznat jer je došao iz Danske, gdje je bio direktor Gülenovih obrazovnih institucija “Hay”
Ratovi kao izrazito traumatični događaji predstavljaju značajna mjesta sjećanja. O spoznaji našeg sjećanja najbolji je primjer obilježavanje datuma 6. april, značajnog za historiju Sarajeva, ali i Bosne i Hercegovine. Ovaj datum predstavljaju tri historijska događaja u modernoj historiji Sarajeva: bombardiranje grada 1941. godine od njemačke avijacije, oslobođenje grada od fašističke okupacije 1945. godine te početak najduže opsade grada u modernoj historiji 1992. godine. No, ovaj datum suštinski simbolizira i borbu za očuvanje temeljnih vrijednosti na kojima počiva višestoljetna historija Sarajeva. Te vrijednosti satkane su u vakufnamama Isa bega Ishakovića i Gazi Husrev-bega, kao i u antičkom, srednjovjekovnom, osmanskom, austrougarskom te jugoslavenskom naslijeđu
Sahat-kula u Podgorici izgrađena je 1667. godine i dio je vakufa Hadži Hafis-paše Osmanagića. Prije jednog stoljeća na nju je postavljen metalni krst. Uklonjen je prošle godine tokom restauracije koju je finansirala turska agencija TIKA, ali je u međuvremenu vraćen. Taj je čin izazvao buru reagiranja u crnogorskoj javnosti, ali i otvorio brojna pitanja o položaju Bošnjaka u toj državi i odnosu društva, medija i crnogorske države prema islamu uopće
To čini i Berić slažući se sa šovinističkim stereotipom da je SDA stranka “tajkuna, sela i likova iz džemata”, što je samo politički korektan način da se kaže da je SDA navodno stranka ratnih profitera, seljaka i islamista.
“Pazite, svugdje se može desiti da žičara stane zbog brojnih razloga. Ovi ljudi zasigurno su sposobni da bilo koju situaciju na terenu riješe, i to sasvim sigurno i po njih i po putnike. Mi, spasioci, uvijek se pripremamo na najgore, a nadamo se najboljem. Mislim da će akcije spašavanja sa sarajevske žičare biti izuzetno rijetke, jer, kada uzmete u obzir svjetske žičare, takvih akcija spašavanja u periodu od nekoliko godina imate izuzetno malo ili nimalo. To je na taj način napravljeno i tehnički sređeno da se takve situacije svedu na minimum, ali, ako do njih ipak dođe, ovi momci sigurno mogu odgovoriti na sve zadatke”
Za identifikaciju političkog programa i usmjerenja PDA bitno je što se ta stranka prilikom svog osnivanja jasno opredijelila da joj je Radončićev SBB koalicijski partner i da u osnivačkom startu PDA koristi iskustva SBB-a, među koja spada i činjenica što Kukić i njemu lojalni stranački kadrovi ističu da će slijediti ideju osnivača SDA Alije Izetbegovića. Na isti je način u početku osnivanja SBB-a govorio Radončić, koji već duže vrijeme putem svog Dnevnog avaza i na druge načine napada Aliju Izetbegovića optužbama da je dijelio BiH i da je bio na čelu bošnjačke državne mafije.
Ovakvi Lovrenovićevi stavovi predstavljaju njegovo jasno i javno pozicioniranje na stranu HDZ-ovih velikohrvatskih političkih svjetonazora po kojima treba zakonima trajno spriječiti da bošnjačka demografska većina ikada postane i demokratska politička većina, a što je u suštini ništa drugo nego zagovaranje aparthejda u kojem će glas jednog Hrvata vrijediti kao glas nekoliko Bošnjaka.
“Kad smo otišli, imali smo šta vidjeti. Gdje taj čovjek živi proteklih 13 godina, kakav je taj objekt od kartona, daske i lima, ja to u svom životu za svojih 49 godina nisam vidio. U ime Udruženja, a i kao njegovi saborci, nismo mogli ostati ravnodušni na ovu situaciju. Odmah smo počeli razmišljati kako da mu pomognemo i da napravimo kakvu-takvu kuću u kojoj bi mogao živjeti”, kaže Ferid Haskić Taško
