A baš se u takvim subjektivnim i proizvoljnim stavovima, ma koliko se oni kasnije pokazali pogrešnim ili tragikomičnim i krije stvarni razlog učestalog pozivanja Ivane Marić i njenog gostovanja po pojedinim medijskim kućama koje ne traže objektivna mišljenja već ona koja su u skladu s njihovim partikularnim agendama.
Sve su to krupna politička pitanja vezana za oblast ustavnih nadležnosti na čijem je nerazumijevanju Ivana Marić gradila svoju analitičku karijeru. Stoga joj ne treba zamjeriti što osjećanja ljudskosti potiskuje u drugi plan pred ovim važnim pitanjima.
A nije teško zaključiti o kome je tu riječ kada se pogledaju Marićkini “analitičarski” termini u kojima Željka Komšića naziva “drugim bošnjačkim članom Predsjedništva”, a što je zajednički vokabular za sve osobe bliske svjetonazorima politike “hrvatske ugrozbe”.
Ivana Marić ili je neupućena u kontekst u kojem je izgovorena rečenica “Ovo nije naš rat”, ili je zlonamjerna pa učitava odgovornost samom Aliji Izetbegoviću za masakr na Novom Zelandu. Ili je, nažalost, oboje.
Bilo kako bilo, dovoljna su i ova tri primjera da se vidi kako postoji određena grupacija javnih ličnosti koja je uvijek raspoložena da iz raznoraznih razloga piskara gluposti koje, bila im to krajnja namjera ili ne bila, za posljedicu imaju amortizaciju onoga što se desilo u Višegradu. Sve dok je takva neozbiljna, ali opasna relativizacija prihvaćena u javnosti kao legitimno mišljenje, ne može se očekivati ozbiljan pristup problemu kakav su šovinističke manifestacije s kojih se šire govor mržnje i netrpeljivosti.
Bošnjaci nisu stereotipni glupani koje se može prevariti takvim jeftinim političkim trikovima. Žalosno je da su takve predrasude spram Bošnjaka dio računice ne samo kojekakvih “analitičara” nego i političkih stranaka na vlasti.
Radončićeva specifična politička, ali i lična konspirativna kultura nikada nije prihvatila da je izborni rezultat, kao izraz narodne volje, jedini mogući legitiman način dolaska ili ostanka na vlasti, već ga je redovno stavljala u drugi plan naspram koketiranja s vanjskim centrima moći.
Ako pročitamo ovaj Marićkin komentar, nakon što se dobro ismijemo, ne možemo pomisliti ništa drugo nego posumnjati u bilo kakav kredibilitet koji bi Ivana Marić, kao komentatorica dešavanja u lokalnoj sredini, mogla imati.
