fbpx

“I pored više usmenih i pisanih zahtjeva, općinska, a sada gradska administracija ne želi da pomogne oko rješavanja problema prostora za 'Preporod', iako deseci prostora u vlasništvu Grada stoje prazni. Namještaj i dokumentacija 'Preporoda' smješteni su po privatnim kućama, a sastanci se održavaju po kafanama. Ove godine BZK 'Preporod', kao najstarijoj instituciji u Bošnjaka poslije Islamske zajednice, odobreno je 2.000 KM sredstava, što je 0,64% od ukupnih sredstava namijenjenih za organizacije sporta i kulture. Od odobrenih sredstava do danas nismo dobili ni marku”

Prvi je Bošnjak koji se poklonio caru Franji. Izabran je za počasnog Vladinog savjetnika, a bio je među najzaslužnijim za gradnju pruge od Zenice do Sarajeva. Jedan je od osnivača Dioničke banke. Sudjelovao je i u Vladinom istraživanju autentičnog bosanskog grba i zastave. Tokom mandata gradonačelnika Sarajeva grad je dobio Vijećnicu, Zemaljsku bolnicu, električnu centralu, gradsku tržnicu, električnu rasvjetu i tramvaj, a reguliran je i tok Miljacke. Osnivač je lista Bošnjak, a potpisao se i u prvi Glasnik Zemaljskog muzeja. Zagovarao je integralno bošnjaštvo kao nacionalnu odrednicu stanovnika Bosne ma kojoj vjeri pripadali. Zagovarao je i uključenje Bosne i Hercegovine u tokove zapadnoevropske nauke, ali je u isto vrijeme insistirao na očuvanju specifičnih duhovnih i kulturnih formi stoljećima prisutnih na ovim prostorima. Bio je pisac, sakupljač narodnih umotvorina, političar i kaligraf, pionir bošnjačkog kulturnog preporoda. Ime mu je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak

Proteklo je više od četiri stotine godina od smrti jednog od najvećih bošnjačkih pisaca i mislilaca u oblasti tradicionalnih islamskih nauka i disciplina – Hasana Kafije Pruščaka. Kafijino djelo zabilježio je Ata’i neposredno nakon njegove smrti, a nešto kasnije, 1660. godine, i znameniti putopisac Evlija Čelebija tokom boravka u Pruscu. Čelebija je spomenuo “preuzvišenog šejha Kafiju” koji je “stekao veliko obrazovanje iz raznovrsnih nauka i napisao po jedan ogled i raspravu iz svih grana znanosti”.

Islamska zajednica na čelu s Huseinom ef. Kavazovićem pronašla je put do vlastitosti, optimalnu mjeru oštrine i dostojanstva, ne gubeći svoj dignitet u dnevnopolitičkim obračunima. Ono što je falilo reisu Kavazoviću u proteklih sedam godina jeste populizam. Hvala Bogu da je tako, jer Islamska zajednica ne smije, upravo zbog vlastitog moralnog kredibiliteta, preuzimati raširene javne diskurse koji počesto liče na dobro uhodani “reality show”

Knjiga Bošnjaci i islamska kultura izvanredna je zbirka autorskih tekstova Sedada Dizdarevića koja osvjetljava pojedine aspekte islamske tradicije Bošnjaka i bošnjačke divanske književnosti. Knjiga ukazuje na utjecaje velikih perzijskih klasika na našu književnost, nemjerljivo veliki utjecaj sufizma, posebno mevlevijskog tarikata, na bošnjačku kulturu u najširem smislu, a naročito na visoku književnost. Tako nam Dizdarević nanovo otkriva Fevziju i Mejliju, Fadil-pašu Šerifovića, Sabita Užičanina i Abdulvehaba Ilhamiju, pokazujući na primjeru njihovih djela apsolutnu uključenost bošnjačke divanske književnosti u ono što je u to vrijeme bio mainstream pismenosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Sam naslov Bošnjaci i islamska kultura, u knjizi pisanoj na nešto više od 150 stranica, može izgledati pretenciozno, ali tek nakon čitanja bude jasno da se ovdje misli na kulturu u užem smislu riječi, na visoku književnost prije svega. Stoga se Dizdarević posebno fokusira na djelatnost Bošnjaka na perzijskom jeziku, onom jeziku koji je u vrijeme Osmanskog carstva tretiran kao jezik visoke književnosti

Zaljubljen u bosansko srednjovjekovlje i Bošnjane koji su bespućima ovim beznadno gazili, u stećke i hiže, u bosančicu i stare bosanske gradove, pisac Azir Šabić odlučio je izgraditi Hižu dobrog zbora. U martu ove godine započeta je izgradnja, a već dva mjeseca poslije u hiži je održan prvi zbor

Osman – Aziz, književni dvojac koji čine Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević, jedinstvena je kulturološka pojava u historiji bosanskohercegovačke književnosti. Nema pouzdanog odgovora na pitanje zbog čega su se ova dva pisca književno udružila, ali njihove biografije otkrivaju da su se zbližili još kao školarci u Sarajevu, potom studenti u Zagrebu, kao mladići i sugrađani koji su, pokrenuti istim idejama, pronašli zajedničko tlo za književnu djelatnost

Knjiga Bošnjaci i islamska kultura izvanredna je zbirka autorskih tekstova Sedada Dizdarevića koja osvjetljava pojedine aspekte islamske tradicije Bošnjaka i bošnjačke divanske književnosti. Knjiga ukazuje na utjecaje velikih perzijskih klasika na našu književnost, nemjerljivo veliki utjecaj sufizma, posebno mevlevijskog tarikata, na bošnjačku kulturu u najširem smislu, a naročito na visoku književnost. Tako nam Dizdarević nanovo otkriva Fevziju i Mejliju, Fadil-pašu Šerifovića, Sabita Užičanina i Abdulvehaba Ilhamiju, pokazujući na primjeru njihovih djela apsolutnu uključenost bošnjačke divanske književnosti u ono što je u to vrijeme bio mainstream pismenosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Sam naslov Bošnjaci i islamska kultura, u knjizi pisanoj na nešto više od 150 stranica, može izgledati pretenciozno, ali tek nakon čitanja bude jasno da se ovdje misli na kulturu u užem smislu riječi, na visoku književnost prije svega. Stoga se Dizdarević posebno fokusira na djelatnost Bošnjaka na perzijskom jeziku, onom jeziku koji je u vrijeme Osmanskog carstva tretiran kao jezik visoke književnosti

Knjiga Bošnjaci i islamska kultura izvanredna je zbirka autorskih tekstova Sedada Dizdarevića koja osvjetljava pojedine aspekte islamske tradicije Bošnjaka i bošnjačke divanske književnosti. Knjiga ukazuje na utjecaje velikih perzijskih klasika na našu književnost, nemjerljivo veliki utjecaj sufizma, posebno mevlevijskog tarikata, na bošnjačku kulturu u najširem smislu, a naročito na visoku književnost. Tako nam Dizdarević nanovo otkriva Fevziju i Mejliju, Fadil-pašu Šerifovića, Sabita Užičanina i Abdulvehaba Ilhamiju, pokazujući na primjeru njihovih djela apsolutnu uključenost bošnjačke divanske književnosti u ono što je u to vrijeme bio mainstream pismenosti orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Sam naslov Bošnjaci i islamska kultura, u knjizi pisanoj na nešto više od 150 stranica, može izgledati pretenciozno, ali tek nakon čitanja bude jasno da se ovdje misli na kulturu u užem smislu riječi, na visoku književnost prije svega. Stoga se Dizdarević posebno fokusira na djelatnost Bošnjaka na perzijskom jeziku, onom jeziku koji je u vrijeme Osmanskog carstva tretiran kao jezik visoke književnosti