fbpx

Časopis Putokaz izlazio je samo tri godine, od 1937. do 1939. U ovom relativno kratkom periodu publicirana je brojna književna građa te su objavljene oštre polemike i analize stanja Bošnjaka u vremenu između dvaju svjetskih ratova. Časopis je bio lijeve orijentacije, a njegov urednik Hasan Kikić. Osim Kikića, u Putokazu su pisali Zija Dizdarević, Skender Kulenović, Hamid Dizdar, Salih Alić, Safet Krupić, Rasim Filipović i drugi. U ovom broju donosimo tekst Skendera Kulenovića Jedna žalost i jedna potreba. Riječ je o izvanrednoj socijalnoj analizi stanja bošnjačkog duha u osvit Drugog svjetskog rata iz pera našeg prominentnog pisca. Kulenović u tekstu razmatra sve naše “najveće žalosti”, od teških uvjeta rada, preko alkoholizma i nepismenosti, do “političkih sistema raznih Nikola i Milana koji su nas podmuklo privlačili obali smrti svojim financijsko-trgovačkim mrežama”. U redovima koji slijede čitajte Skenderova razmatranja političkih, društvenih i kulturnih prilika u Bosni i Hercegovini 1939. godine, njegove strepnje i nadanja, poziv na odgovorno i beskompromisno sučeljavanje s našom “najvećom žalosti”. Tekst donosimo bez uredničkih i lektorskih intervencija

Časopis Putokaz izlazio je samo tri godine, od 1937. do 1939. U ovom relativno kratkom periodu publicirana je brojna književna građa te su objavljene oštre polemike i analize stanja Bošnjaka u vremenu između dva svjetska rata. Časopis je bio lijeve orijentacije, a njegov urednik Hasan Kikić. Osim Kikića, u Putokazu su pisali Zija Dizdarević, Skender Kulenović, Hamid Dizdar, Salih Alić, Safet Krupić, Rasim Filipović i drugi

“Poznato je da je negiranje genocida posljednja faza u izvršenju genocida. S tim da kod nas imate i jedan dodatni fenomen, da pored negiranja imate i, možemo slobodno reći, novu fazu, a to je afirmiranje genocida. Ovdje je to prisutno kroz veličanje ratnih zločinaca, otvaranje prostora za njihovo akademsko, kulturno i drugo djelovanje. To je još jedan fenomen koji je specifičnost ovog genocida u zaštićenoj zoni UN-a. Zakon o zabrani negiranja genocida i drugih zločina jedino je moguće rješenje, gledano iz pravnog ugla. Sve dok se takav zakon ne usvoji ili ne nametne, mi ćemo u javnom prostoru imati pojavu negiranja genocida”

Da li su Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Franjo Tuđman, Jadranko Prlić, Ratko Mladić itd. optuženi za ratne zločine kao tzv. obični pojedinci ili kao komandanti vojski, predsjednici država, politički prvaci bilo stvarnih ili tzv. država i politički prvaci svojih naroda? Može li biti politički neodgovoran onaj ko ih je politički izabrao, odnosno imenovao svojom voljom, svojim glasom na te državničke pozicije i dužnosti? Oni koji su ih izabrali i društvena pozicija na koju su izabrani determinirali su njihovu “kolektivnost”

“Šta je od Banje Luke ostalo u meni? Pada mi napamet jedan infantilni detalj koji je možda znak. Kad su nekad padali veliki snjegovi (a mi smo bili mali), kopali smo tunele i pravili gradove s kulama i zidinama. Neki su zaista bili čudo invencije. Jednog sam zaista potpuno zapamtio i vidim ga dok ovo pišem”

“A onda je došla 1949. godina, kada je moj otac zaglavio na Golom otoku. Niko o tome ne piše, malo se to zna, ali to treba reći. Moj otac nije ni pušio ni pio, ali je volio vrijeme provoditi u kafani, uz kahvu. Jednom je sjedio s jednim Sarićem i profesorom Marekom. Ovaj Sarić se bio dobro napio, pa je moj otac rekao Mareku da se pripazi šta govori, jer se Sarić dobro napio, a ima kontakte s UDBA-om. Međutim, ovaj je Sariću sutradan to prenio, i to je bacilo sumnju na mog oca. Samo su došli i odveli ga. Na Golom otoku je proveo nešto manje od pet mjeseci, dok nije obnovljen postupak i dok nije dokazana njegova nevinost”, kaže Muris i otkriva šokantni podatak da je njegov otac umro od posljedica pet mjeseci provedenih u ustaškim i komunističkim zatvorima

Proglašavanjem kulture stećaka svačijom i ničijom, njihovim “trganjem” odande gdje izvorno pripadaju, savršeno je oslikana aktuelna zbilja politički fragmentirane Bosne i Hercegovine, ali i dat značajan doprinos daljnjoj destrukciji njenog kulturnog i historijskog identiteta

Među imenima četverice sarajevskih mesnevihana 20. stoljeća, tog odabranog društva bošnjačke duhovne i vjerske inteligencije, jesu imena reisa Džemaludina ef. Čauševića, Hadži Mujage Merhemića, Fejzullaha ef. Hadžibajrića i hfz. Halida ef. Hadžimulića. Reis Čaušević održavao je dersove u Mevlevijskoj tekiji na Bentbaši, a zatim u kući Mujage Merhemića. S druge strane, Hadžibajrić i Hadžimulić učenici su Mujage Merhemića, pa možemo reći da je upravo Hadži Mujaga najzaslužnija osoba za očuvanje tradicije čitanja i tumačenje Mesnevije, tradicije po kojoj se mjeri i starost grada Sarajeva

Sve ono što se zatrpa i ostane nerazjašnjeno i neiskazano stvara određenu traumu. Ako postoji interes za ratnu tematiku, onda moramo dozvoliti da autor progovori. Vrijeme već čini da na temu rata gledamo iz drugih uglova. Danas imamo generacije mladih koje se ne sjećaju rata, ali žive njegove posljedice, tako da su odrastali bez roditelja, bez rođaka, bez svog krova nad glavom. Ko može zabraniti tim generacijama da iskažu vlastiti stav o tome? Rat je krucijalni događaj koji ne možemo preskočiti