Sve bi to bilo kristalno jasno i matematički poredano da Srbi i Hrvati, bez obzira na nekada vojne, a danas retoričke sukobe na površini, nemaju tajnu zajedničku strategiju u vezi s podjelom BiH. Takvi dogovori bili su na snazi devedesetih, a na snazi su i u današnje doba
I sada, kada ga njegov nekada omiljeni medij napada, Konaković bi uz politički facelifting želio dio negativne atmosfere koja prati Radončića, i to vrlo nezgodnu famu o nacionalnom izdajniku i čovjeku koji je infiltriran među Bošnjake s ciljem njihovog raslojavanja, prebaciti na Šefika Džaferovića i SDA. Uostalom, sudi po sebi i vlastitom osjećaju za “zakulisne igre”. U njima je do sada bio gubitnik, a ne bi se moglo reći da se nije trudio.
Jedno društvo treba imati građane koji sami prepoznaju gdje je granica između osobne slobode i zadiranja u slobode drugih. Tako je, po meni, razumljivo da u svoje slobodno vrijeme možete imati kodeks oblačenja kakav vi smatrate prikladnim, ali kada je u pitanju vrijeme koje provodite u državnim institucijama, trebalo bi da se držimo kodeksa oblačenja koji je važeći za tu instituciju. Ja ne poznajem ni jednu državu u svijetu koja nema jasna pravila kada je o tome riječ. Ministrica, bez obzira da li vrši dužnost u BiH ili drugoj zemlji, ne smije nositi dekolte, prozirnu odjeću i sl.
Mi govorimo o kontinuitetu srpskog “arlaukanja” od Vukovog “Srbi svi i svuda”, preko monarhističkog svetosavlja i miloševićevskog “Svi Srbi u jednoj državi”, pa do Dodikovih separatističkih “Mein RS” tendencija koje doista liče na nacističko vjerovanje u “njemački životni prostor” očišćen od svake Različitosti.
Kao da se zaboravilo da je navijanje za fudbalsku reprezentaciju ujedno i čin kolektivne nacionalne identifikacije. U Hercegovini se takva vrsta identifikacije tih dana provodila psovanjem države, pozivanjem na ustaštvo i klanje Bošnjaka. S time se ne može identificirati niko na svijetu, niko imalo pristojan i čovjekoljubiv. No, neko se dosjetio da ovi bosanski Hrvati nisu isto što i Hrvati u Hrvatskoj jer su oni hercegovački kao divljaci, a ovi u Hrvatskoj su kao gospoda.
Bošnjaci mogu čuvati BiH, uvjereni smo u to, jedino ako unutar sebe postanu snažni, i to 1) politički, i to konsenzusom o ključnim nacionalnim i državnim pitanjima; 2) ekonomskim napretkom i 3) samorealiziranim kulturnim identitetom koji prema van odaje sigurnost u samog sebe.
Spoj su politike, marketinga, vjere, malograđanštine, FGR-ovštine, sporta, ljepote... Projekcija su savremenih begova. Međutim, begova nema, osim u glavama političkih “analitičara” – ostala je samo raja i borba za opstanak. Ako mene pitate, ljubim ruke bošnjačko-muslimanskom seljaku, koji je puno časniji i ljepši pripadnik insanluka od urbanog bošnjačkog kompleksaša.
Nakon fudbalskog prvenstva treba živjeti i nositi se sa svakodnevnim životom. On za bosanske Hrvate, ako će povjerovati riječima bivšeg obavještajca Ive Lučića u Otvorenom, nema perspektivu jer u BiH prijeti libanonski ili sirijski scenarij.
Dakle, imamo li pravo na predstavljanje vlastitog identiteta? Ovakvo pitanje nepristojno je i postaviti, ali, čisto radi sreće koju osjećamo živeći u demokratiji i slobodi, da odgovorimo jednim velikim DA.
Kada su u pitanju “odredi smrti” i “militantna režimska mladež”, mislim da su to fikcije i opasne formulacije ljudi koji su se stavili u službu antidržavnih politika. Da oni vjeruju u te odrede ili da, ne daj Bože, postoji nešto slično, ne bi jedni te isti ljudi godinama, evo već i decenijama, imali ovoliko prostora da na najgrublji način iskrivljuju historiju, da Bošnjake optužuju za početak rata, da kriminaliziraju naše lidere i slično. Međutim, postoje odredi istine i mladež koja se ne plaši istinu kazati po svaku cijenu
