Kazazu se priviđaju i nekakva “tri neofašizma” koji se bore za transformaciju “politika sjećanja”. A odakle tri fašizma, postalo je jasno nakon njegove izjave koja je vjerovatno jedan od najgorih poslijeratnih primjera historijskog revizionizma na ovim prostorima.
Nakon što je ovako fino potvrdio velikosrpske teze da Bosna i Hercegovina ne treba da postoji, da je ničija te da su svi podjednako krivi što je navodno nema, Kazaz se odlučio i dati mašti na volju pa je, pored srpskog i hrvatskog nacionalizma, “koji u BiH vide neku privremenu kategoriju”, izmaštao i izmislio i neki “treći – bošnjački, koji bi BiH najradije vidio u sastavu Erdoganove Turske”.
Profesor Kazaz propagira i ono što kao opravdanje za paradržavu RS uzimaju sljedbenici Miloševića i ono što kao opravdanje za paradržavu Herceg-Bosna uzimaju sljedbenici Tuđmana. Ustvari, Kazaz tereti Izetbegovića i zato što, navodno, nije poduzimao ništa za odbranu od srbijanske agresije i zato što je, navodno, djelovao na uspostavi islamskog poretka u BiH. U svojoj propagandi na štetu političke pozicije patriotskih snaga i opstanka BiH Kazaz sublimira sve, i ono što želi srpska i ono što želi hrvatska nacionalistička, antibosanskohercegovačka politika
Kazaz više ne može imati takvu privilegiju, legitimitet, niti slobodu. Ono što je mogao do jučer reći i napisati danas prelazi granice političke korektnosti jer se može sasvim slobodno tumačiti šovinizmom prema drugom i drugačijem.
Nema više emisije Pošteno u udarnom televizijskom terminu, ponedjeljkom uvečer u programu Federalne televizije. Emisije koju je Kazaz vodio i uređivao s Duškom Jurišić skoro pa svakog ponedjeljka.
Kako drukčije razumjeti njegov posljednji kolumnistički biser objavljen na stanicama Dnevnog avaza (ponedjeljak, 25. juni), gdje je u samo pola rečenice, napisavši da je “Coppolin Kum čuveni film o mafijaškoj porodici Al Capone”, uspio napraviti toliko mnogo materijalnih pogrešaka, krupnih čak i za nekog ko je osnovna znanja o filmu i historiji stjecao po crnoriječkim pašnjacima.
Nije Kazaz potpisao peticiju zbog toga što je tek nedavno i sam intelektualno sazrio za Avazovog filozofa već zato što time brani vlastitu poziciju i mjesto na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Osjeća Kazaz, u dubini duše sklone zlu, da su njegovi prijestupi višestruko opasniji od Vlaisavljevićevih i da se njegova stolica žešće trese od Ugine, a nije to zbog pijanstva.
Svaka mjesna zajednica u Republici Srpskoj, svaka općina, vatrogasci, policija, osnovne škole... imaju svoju krsnu slavu. To za Kazaza nije teokratija, njemu je opsesija samo i isključivo Izetbegović i SDA.
Vodeći se mišlju da svaki značajan pjesnik, a samog sebe smatra upravo takvim, mora biti režimska žrtva, Kazaz je svoje profesionalne neuspjehe i književnu anonimnost izvan kruga ideoloških istomišljenika odlučio objasniti time da je žrtva organiziranog proganjanja “duboke države” i mračnih sila koje stoje iza nje.
Kada im se pridruže bošnjački kmetovi simani, tada je to jedna prava čopor horda. Bošnjački kmetovi kojima su nekada bila puna usta očuvanja nacionalnog bitka danas se ponašaju kao ostavljeni muževi koji se bivšoj ženi osvećuju intenzivnim prostituiranjem gdje god i s kim god stignu. Tako je revanšizam zadobio neka nova značenja koja uključuju latentni kurvarluk.
