Kako se historija često ponavlja, više je nego očito da Čović, Lučić i njima slični spasonosni izlaz nalaze baš u Musićevoj recepturi. Otud saradnja s Dodikom, uzrokovana strahom da s kojim slučajem ne krene Šarovićevim stopama; otud sve češće konsultacije s Beogradom. Još samo da se vrati ćiriličnoj verziji vlastitog potpisa, kako je to činio prije rata
Zajednički nastup stranaka kao paradigma
9. januar u aktualnom povijesno-političkom kontekstu baš zato nije samo antidaytonski čin, nije samo puko ignoriranje odluke više sudske instance od strane niže, nego je, prije svega, nastojanje da se jedna politika amnestira od svakog oblika odgovornosti, na koncu obesnaži i obesmisli i sama presuda Karadžiću, kao glavnom podstrekaču i vinovniku zločina počinjenih u BiH
Frojdovski ili ne, pitanje je koje ćemo ostaviti psihoanalitičarima, ali više nikakve sumnje nema da je Güngör javnosti predočio zbog čega Erdoğan nije simpatičan faraonima našeg doba
Van je svake sumnje da je “Brexit” za srpsku politiku došao kao kec na desetku. Sjajna prilika za nastavak odugovlačenja, ovoga puta direktnijeg, lišena potrebe za posebnim obrazloženjima i sakrivanjima
Prema Dodikovoj teoriji, stranci su Švabe, Norvežani, Amerikanci itd., što oni bez sumnje jesu, dok su Srbijanci, Rusi, donekle i Francuzi, bezmalo autohtono stanovništvo čiji bi politički prvaci u pogledu odlučivanja o budućnosti BiH morali imati više prava od Bošnjaka
