MOZAIK LIČNIH I KOLEKTIVNIH SJEĆANJA
Rizo Popara, “Kad se pjesmi može”, UNALIM, Bihać, 2020.
Rizo Popara, “Kad se pjesmi može”, UNALIM, Bihać, 2020.
Darko Cvijetić, Schindlerov lift, “Buybook”, Sarajevo, 2020.
Ljubica Ostojić, Vještičija posla, “Knjigoljubac”, Brčko, 2020.
Dino Burdžović, Revolucija i njena kopilad, poezija, 1990–2020, CDKN, OKF, Podgorica, 2020.
Amir Brka, San o gradu, CKO, Tešanj, 2020.
Šaban Šarenkapić, “Kafkin kalfa”, BUKS, 2019.
“Glavni igrači” povukli su se na svoje katedre i institute, iza busija i meštarskih stolaca za žiriranje, u duboku ilegalu “naučno-istraživačkih” projekata, te na posvećene stupce honoriranih priloga, tribinske turneje i druge javne nastupe (uz dnevnice i putne troškove). Ali tu nema ničeg spornog. Naša literatura jedan je neozbiljan hobi – niko ni u najgrotesknijem apsurdu ne pomišlja da se može živjeti od pisanja; autorski honorari su, kad ih ima, minorni, a najčešće na njihov pomen sijevne zlatni zub tugaljivog čekanja na potpis odgovornog lica. Zašto bi književni kritičari bili drukčija sorta
Almir Zalihić (Mostar, 1960)