fbpx

“Oni su ljudi koji bježe od rata, smrti, siromaštva i torture sistema. Njihov bijeg traje po nekoliko godina, a na tom putu ih tuku, pljačkaju, prijete im, mnogi su i život izgubili. Katkad im samo osmijeh mnogo znači, a tek jedna jabuka ili marka, hljeb, čarape... Količina nije bitna, važno je tretirati ih humano i ljudski, poštovati njihovo dostojanstvo. Jedna jabuka, marka ili pozdrav pokazuju da ste na strani tolerancije, i to je u ovim vremenima luksuz”

Sporo idući i razgledajući šta se na kojem štandu nudi, svijet se uglavnom gega i zastajkuje, zatim pipa robu kako bi procijenili kvalitet, zapitkuju, klimaju glavom nadvikujući se s trgovcem sa susjedne tezge i, u slučaju da su zainteresirani za kupovinu, vade novčanike i pazare. Ništa nije pretjerano skupo. Ono što je danas poznato kao trodnevno narodno veselje tokom kojeg se prodaju deseci tona halve, grožđa i pečenja počelo je kao pijačni dan prije više od 157 godina

: “Bošnjaci su jedan narod i ne smiju prihvatiti da budu dijeljeni na one koji žive u nekim kantonima, nekim entitetima ili nekim državama. Ako se počnemo dijeliti i ako prihvatimo da su to neki ‘tamo Bošnjaci’, onda će ti ‘tamo neki Bošnjaci’ nestati, a ‘ta tamo’ granica s Drine bit će granica na Majevici. U sljedećem koraku neće biti ni ovih ‘ovdje Bošnjaka’”

Fadil Turković posthumno je dobio nekoliko priznanja. Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona odlikovalo ga je Zlatnom policijskom značkom, koja se vrednuje kao najveće priznanje, “Zlatni ljiljan”. Odlikovan je kada i rahmetli Hajrudin Mešić, heroj oslobodilačkog rata. No, porodicu Turković najviše boli to što “Zlatnog ljiljana” nije dobio od Armije Republike Bosne i Hercegovine

Jedan od 180 poginulih rudara jeste Sadil Brašnjić, tada 30-godišnjak koji je bio uzor svojim komšijama i kolegama. U trenutku njegove pogibije sin Damir Brašnjić imao je šest godina i trebao je krenuti u prvi razred osnovne škole, dok je kćerka Sabina Zukić imala tri godine i oca Sadila se ne sjeća

“Ogorčeni smo zbog preseljenja laboratorije iz Bosne i Hercegovine jer se rezultati predugo čekaju. Dugo se čeka da se sve ovdje pripremi, pa da se pošalje u Hag, pa koliko će vremena proći da oni ovamo pošalju rezultate jer ne rade samo za Srebrenicu i Podrinje nego za sva mjesta u svijetu u kojima je počinjen genocid?! Sve će ovo biti još usporenije. Razočarana sam i bojim se da neću dočekati da dođem do posmrtnih ostataka svog sina Nine”, kazala je Hajra Ćatić

Osim ubistva sedmerice vozača, opljačkana su 142 kamiona, 20 putničkih vozila, devet kombija, dva sanitetska vozila s opremom i lijekovima, pokradena je roba široke potrošnje u vrijednosti od 17 miliona maraka, te oko 500 tona druge robe čija vrijednost nije procijenjena, kao i novac u iznosu od približno 1,3 miliona maraka. Događaj su snimili hrvatski i novinari iz drugih evropskih zemalja

Asim Hadžiselimović bio je pripadnik Armije RBiH od 1992. do 25. maja 1995. godine, kada je teško ranjen na Kapiji. U bolnici su mu najprije rekli da mu moraju amputirati desnu nogu. Srećom, drugi doktor bio je uporniji i optimističniji. Poslije prve operacije, Asim je saznao da su od eksplozije granate, ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske (VRS), na tuzlanskoj Kapiji poginuli svi iz njegovog društva