Spomen-obilježja šehidima i poginulim borcima Tuzle nisu adekvatna, a njihovim preživjelim saborcima i članovima porodica smeta što se na nekima nalazi aktuelni grb Bosne i Hercegovine, umjesto grba Republike Bosne i Hercegovine s ljiljanima
Zbijeni jedni uz druge, ispod deka, na betonu spavaju ljudi iz Pakistana, Irana, Afganistana, Indije, Bangladeša, Kašmira... Prekriveni dekama i folijama, dišu i ne pomjeraju se. Kiša i snijeg padaju po njima. Sretnici su u šatorima
Film traje 50 minuta i svi koji vole i prate košarku, moći će ga pogledati u srijedu 11. decembra u tuzlanskom Bosanskom kulturnom centru sa početkom u 19 sati. Isto tako, i onaj ko ne zna ništa o ovom događaju, moći će saznati činjenice o tome kako su naše igračice postale prvakinje Evrope i ponos ovog grada i države
Stanovništvo i predstavnici lokalnih vlasti ističu da se migrantima treba pomoći i da se prema njima treba humano postupati, no ni Grad Tuzla, ni Grad Živinice ne žele da se migrantski kampovi grade na njihovim teritorijama, u naseljenim područjima
Prvi skok izveo 1951. godine na tuzlanskom Mejdanu. “Poslije prvog skoka, sve je išlo lakše, ali moram istaknuti da nisam prvi koji je skakao u Tuzli. Bilo je padobranaca i prije mene, ali su brzo odustajali. Samo sam ja ostao u ovom sportu 68 godina i nisam imao problema”
Na putu ispred Pravoslavne crkve sv. Ilije, koja je nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, okačen na tendu iznad jednog roštilja pažnju nam privlači natpis “Puračićki ćevapi”. Četiri-pet djevojaka i žena užurbano prevrću lepinje i ćevape, naplaćuju i mušterijama pakuju naručeno. Meso na platama cvrči. Mirisi se šire... Pitamo ih po čemu se puračićki ćevapi razlikuju od drugih, a žena, koju su njene saradnice proglasile glavnom, odgovara: “Nema nikakve razlike, ćevap k’o ćevap”
Konvoj s lijekovima, medicinskom opremom i hranom krenuo je iz Splita i predstavljao je spas za Tuzlu i regiju, u kojima je vladala velika glad. No, konvoj spasa, kako su ga zvali, nije stigao na odredište, a zločin su snimili strani novinari
Iz Sindikata poručuju da ne vode nikakvu političku igru, ali da neće dopustiti da ljudi ostanu bez posla
Mehmed Žilić, demobilizirani brigadir Armije RBiH, navodi da je Drugi korpus najvjerovatnije bio jedan od najbolje organiziranih korpusa u Bosni i Hercegovini i do 1995. godine držao je pod kontrolom najveću slobodnu teritoriju, oko 170 kilometara linija. Jedan od dobitnika najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” Edin Haračić zvani Klej navodi da se boračke organizacije trude da nakon pravosnažnih presuda i djeca u školama uče o agresiji i dešavanjima od 1992. do 1995. godine
Osim Perućice, ostale bosanskohercegovačke prašume jesu Ravna vala na Bjelašnici, Mačen do kod Kladnja, Trstionica kod Kaknja, Janj kod Šipova, Bobija na Grmeču, Crni vrh kod Bosanskog Petrovca, Lom kod Drinića, Plješevica kod Bihaća, zatim prašumski rezervat Malovčića dolina kod Sanskog Mosta, Golija i Masna luka u parku Blidinje
