Dakle, kultura sjećanja ne odnosi se samo na heroje već i na žrtve, kao i na priznanje vlastitih grešaka i zločina. To su Armija RBiH i Bošnjaci, te onaj dio nebošnjačkih Bosanaca svih naroda, učinili prihvativši presude haškog i domaćih tribunala oficirima i vojnicima Armije RBiH, što nije slučaj s dvije paravojne formacije susjednih država.
Dan državnosti treba biti trenutak okretanja našeg pogleda unazad, na prvi početak, da bismo vidjeli kakvo kolosalno djelo ranijih generacija stoji iza nas i da se upitamo kakve su naše odgovornosti da to djelo očuvamo, unaprijedimo i osiguramo mu budućnost
Šta će našoj zajednici poručivati i kakve će joj pouke slati ti spomenici jednog dana kada više ne bude živih učesnika ili onih koji se makar iole sjećaju perioda Agresije? Kakav će se identitet formirati na osnovu toga? Izgleda da “nadležni i odgovorni” ovoga nisu bili svjesni pa se ovo pitanje prepustilo lokalu, što je stvorilo opasan intelektualni vakuum, koji je vrlo brzo popunjen od vanjskih centara, a oni bi željeli, u skladu s vlastitim ideološkim agendama, oblikovati i spomeničku i kulturu sjećanja bošnjačkog naroda
Glavni betonski most na Uni i sam grad zasipale su stotine granata i hiljade puščanih zrna. Prelazak preko mosta na suprotnu obalu nije bio moguć. Iako je otpor agresoru bio slabo organiziran, ipak je omogućeno da se evakuira stanovništvo. Pod okriljem noći, između dvaju napada, najveći broj civila prešao je preko mosta i napustio grad. Nekolicina njih odlučila je ostati u gradu i slijediti davno dokazanu glupost: “Nisam kriv i neću da bježim!” Ubrzo su se pokajali zbog takve odluke jer su na svojoj koži osjetili nezamislive torture i progon od svojih dojučerašnjih komšija i “prijatelja”. Bosanska Krupa, djelić dženeta na ovom svijetu, za kratko vrijeme preobrazila se u pravi pakao
Iako još uvijek nema tačnog broja, smatra se kako je rat preživjelo oko 20 hiljada žena žrtava silovanja. Mnoge od njih ostale su trudne i rodile djecu. Mnoge žene su svoju djecu odbacile odmah po porodu, no neke od njih su ih odlučile zadržati. Žene žrtve silovanja još se uvijek bore za svoj status u društvu koje, niti skoro dvije decenije nakon što su ta djeca rođena, nema pojma koliko ih ima, kako žive i treba li im pomoć. Mnoga su od njih napuštena neposredno nakon poroda, mnoga su usvojena, mnogi danas žive u inostranstvu ne znajući ko su im biološke majke. Oni su žrtve rata o kojima se ne priča, a oni koji žive među nama ovo društvo ignorira, kao da uopće i ne postoje
“Žalosno je da potpuno jasne i eksplicitne činjenice o agresivnim pohodima na našu državu moramo uvijek iznova ponavljati, no, bez obzira na takvo stanje, pozitivna strana ove priče jeste da imamo intelektualce i akademike koji su svjesni ovog zadataka koji se stalno stavlja pred nas. S ovom pričom oko toga da li je bila agresija ili građanski rat treba konačno jednom za sva vremena završiti, makar ovdje u Sarajevu i ostalom dijelu Bosne i Hercegovine gdje su Bošnjaci većina”, ocijenio je Mulaosmanović
“Više od osam hiljada muslimanskih muškaraca eliminirano je od formacija bosanskih Srba nakon pada Srebrenice. U suđenjima održanim poslije rata čula su se ponovo užasna pravdanja o tome da je samo 'izvršavano naređenje'. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević optužen je za ili izravno ili prešutno odobravanje pokolja izvršenog po naređenju zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića. Ako razmatramo ova zvjerstva u svjetlu ideja Hannah Arendt, nalazimo da je teško odbaciti srpske vojnike kao tek nezasite krvožedne fanatike, već gledati na njih kao na moderne Evropljane koji nisu daleko od nas ovdje i sada”
U igranim filmovima, za koje su izdvajana i budžetska sredstva, nema heroja, nema čuda bosanskog otpora, nema superiorne moralne dimenzije odbrane. Nigdje na filmskom platnu, osim u dokumentarcima, još nisu opjevani Srebrenički inferno, prijedorska polja smrti, ni herojsko oslobađanje Vlašića, bosanske Krajine. U igranim filmovima nije bilo mjesta za Safeta Zajku, Izeta Nanića, Mehmeda Alagića... Njihove priče nisu bile dovoljno snažne da okupe umjetničku energiju, ili je u pitanju nešto drugo
Dojučerašnji srednjoškolci, mangupi, čiji je jedini problem bio u koji kafić i s kojom curom izaći, otkrivaju u sebi snagu bosanskog gorštaka, ratnika koji, pod punom ratnom spremom, pješači desecima kilometara od Jelašaka do Musića na prvu liniju. Onog koji je spreman sedmicama biti u vlažnom rovu. Onog koji je na čeki, na straži, pod krošnjom, pod kišnim nebom. Na padinama Zvijezde, Konjuha i Romanije. Na minus 20 i na plus 35. Po snijegu i ledu. U žegi. U vodi. U blatu. Jer, iza je Olovo. To je više od koridora
U svega je četvrt stoljeća Bosna i Hercegovina prošla put od nezavisnosti, agresije, genocida nad njenim stanovništvom, logora i masovnih protjerivanja, do države koja polahko napreduje na putu ka Evropskoj uniji. Stav donosi podsjećanje na najvažnije datume i događaje koji su obilježili posljednje dvije i po decenije u Bosni i Hercegovini
