“Za džemat u kojem sam ja imam, a to je džemat Srebrenica, trend je iz godine u godinu da broj djece u mektebu raste. Kada sam došao u Srebrenicu 2014. godine, u mektebu je bilo 40 djece, a ove godine ih ima 80”
“Ukupno će biti postavljeno pedesetak solarnih sijalica. Vjerovatno smo prvo selo u Bosni i Hercegovini koje pitanje rasvjete rješava na ovaj način. Tako je i kad se radi na održavanju puta, svi rade na tome, uključujući i dijasporu. U selu su svi uključeni na svoj način, koliko ko može”
: Dvije liste za Skupštinu opštine Srebrenica su izvjesne. Međutim, pitanje kandidata za načelnika Opštine Srebrenica potpuno je neizvjesno, i to je ono što brine Bošnjake u Srebrenici. Evidentno je da u Srebrenici među Bošnjacima postoje dvije političke struje koje imaju dijametralno suprotne stavove, a ukoliko Bošnjaci misle da izbore mjesto načelnika, moraju imati jednog kandidata, uložiti ogromne napore da izađu na izbore prije svega Bošnjaci u Srebrenici, te oni koji mogu glasati u Federaciji BiH sa statusom izbjeglica i Srebreničani u dijaspori. Vremena je malo, a ime kandidata se ne nazire
“Majke Srebrenice iz Bajramovića, gdje žive same bez ikog svog jer su im dušmani u genocidu ubili sinove i muževe, bile su na hadžu zahvaljujući dobrotvorima. Pozvao ih Milostivi da im ublaži tugu, a akobogda, tuga će minuti susretom sa svojim sinovima i muževima u Džennetu. Idu prema meni, grle me, plaču. Plaču i grle sve one koji im na djecu liče i koji su njihovih godišta”
Po povratku u Srebrenicu, nije posustajala u borbi. Prihvatila je sudbinu koja joj je namijenjena, a koju nije željela. Hrabro je stajala u borbi za istinu o genocidu nad Bošnjacima, tražila pravdu i za žive i za mrtve, govorila gdje je god stizala, kidala lance i žice kao 2013. godine u Kravici, kada su preživjele žrtve prvi put ušle u hangare gdje je strijeljano više od 1.300 muškaraca i dječaka, povezivala često pokidane veze među Bošnjacima u Srebrenici. Nakon svega toga, vraćala se u svoju kuću u naselju Vidikovac. Kuću ispunjenu uspomenama i fotografijama svog Azmira, Almira i Abdulaha
Nakon nekoliko kilometara, našao sam oca. Sjedi uz jedno drvo i plače. Kad me je ugledao, kaže: 'Sine, idi ti i spasi se, imaš dijete, a ovo sve ostavi.' Rekao sam mu: 'Babo, neću, vratio sam se po tebe i braću.' Našao sam i oba brata. Stariji brat Senad, koji je bio 1969. godište, rekao mi je: 'Idi ti, bolje ti da pređeš nego ja, bježi, ako padne granata, pobit će nas sve.' On nije bio oženjen, a ja sam tada imao kćerku. Tu smo se rastali. Oca i braću nikad više nisam vidio”
Smisao ''Marša mira'' i jeste da se oda počast ubijenim Bošnjacima Srebrenice i pruži podrška preživjelim, kojih je nažalost iz godine u godinu sve manje. Na ovoj trasi smo u posljednje tri godine pronašli posmrtne ostatke, odjeću, obuću i razne lične predmete. Učesnici ''Marša mira'' imat će priliku da to vide, ali će biti zabranjeno da se to dira ili nosi, kaže Munir Habibović, jedan od preživjelih iz jula 1995. godine
Delić je zbog posla obilazio podrinjska mjesta, susretao se s ljudima, pričao s njima i prenosio njihove priče, brige i probleme. Na Podrinje i ljude u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, kaže, gleda s poštovanjem i ljubavlju
Ploča s petokrakom zamijenjena je spomen-pločom s krstom, služen je parastos srpskim žrtvama iz Drugog svjetskog rata, a prije nekoliko dana na spomenik je postavljen i pravoslavni krst. Među stradalim koji su ukopani u partizanskoj kosturnici bilo je Bošnjaka, Srba, Hrvata, Roma i ostalih
“Usvojili smo zaključak da delegacija održi sastanak s visokim predstavnikom međunarodne zajednice u BiH Valentinom Inzkom i da Organizacioni odbor za obilježavanje uputi inicijativu da Inzko nametne zakon o zabrani negiranja genocida”
