fbpx

Posjeta Džaferovića 9. januara Srebrenici simbolična je gesta i vrlo je bitna podrška povratnicima, ali i kao demonstracija da je Bosna i Hercegovina suverena država na svakom svom pedlju, a da su Bošnjaci konstitutivan i ravnopravan narod na cijeloj njenoj teritoriji. Potpisnici deklaracije, prije svega politički predstavnici stranaka i pojedinci u Srebrenici, obavezali su se pred svojim sugrađanima da će svi zajedno podržati jednog bošnjačkog kandidata za načelnika

Bošnjaci u Srebrenici prvo moraju dostojanstveno obilježiti 25. godišnjicu genocida, a nakon toga spremno dočekati oktobarske izbore. Politički predstavnici Bošnjaka, bez obzira na sve nesuglasice i različita mišljenja, moraju pronaći način da zajednički djeluju i ostvare neophodno bošnjačko i probosansko jedinstvo. S druge strane, obični građani već odavno očekuju da bude poznato i ime bošnjačkog kandidata za načelnika, koje se još uvijek ne može naslutiti jer se u Srebrenici svakodnevno spominje neko novi kao potencijalni kandidat

“Ja imam suprugu i dijete i, naravno, bitno mi je bilo da su oni na sigurnom, oni su bili u zgradi. Ljudski je pomoći, bar pokušati. Ne bih mogao sutra živjeti s tim da znam da sam mogao nekom pomoći, a nisam. Imam porodicu, imam sina i kakav bih bio primjer svom djetetu ako ne bih pomogao nekome ko je u nevolji? Ipak, ja sam vatrogasac, i kada nisam na dužnosti, ljudska obaveza i dužnost je pomoći”, priča Mirnes, koji nije mnogo razmišljao kada je odlučio ući u stan zahvaćen vatrom

“Mi smo obišli dio terena kojim se kretala kolona u julu 1995. godine putem Kameničkog Brda. Pokupili smo neke lične predmete koji su 24 godine bili rasuti po tim šumama. Obišli smo lokacije od Bukve do mjesta Bare, i ti predmeti nalaze se ovdje. Bitno nam je da sve ono što je pripadalo ubijenim žrtvama genocida, onima koji su preživjeli ratne godine, bude pohranjeno ovdje jer nam je cilj da očuvamo sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici. Ti predmeti, i sve što radimo ovdje, trebaju nadživjeti sve nas. Kad ne bude nas, predmeti koji ostanu ovdje, i ono što uradimo, pričat će priču o genocidu u Srebrenici”, rekao je Azir Osmanović, kustos u Memorijalnom centru Potočari

Kada sam prvi put krenuo na Marš mira od Nezuka do Potočara, htio sam se staviti u poziciju tih ljudi koji su prošli to sve u teškim uvjetima. Sada idem u Vukovar. Na neki način čovjek osjeća obavezu i dužnost da oda poštovanje prema stradanju ljudi. Svi koji su sposobni trebali bi bar jedanput proći od Nezuka do Potočara, otići u Vukovar i druga mjesta gdje su ljudi ni krivi ni dužni ubijeni, poručio je Mehić

Mještani ovog sela rasuti su diljem svijeta, vratila se nekolicina, ali nisu svoj Klotjevac zaboravili; vlastitim sredstvima grade džamiju na istom mjestu gdje je bila prije rušenja 1995. godine

“Istočna alternativa vas poziva na izdavanje saglasnosti za podizanje spomen-biste čovjeku koji je osvojio Nobelovu nagradu i predstavlja Srbe u dokazivanju istine o ratu u Bosni i Hercegovini, kao i tome da nije bilo genocida na prostoru Srebrenice. Obavezujemo se da ćemo finansirati uređenje zemljišta koje će se dovesti u namjenu postavljanja spomen-biste”, stoji u zahtjevu Vojina Pavlovića

Žene, djeca i starije osobe sakrili su se u podrum škole, u nadi da ih granate tu neće pogoditi. Međutim, granata ispaljena s položaja iz Srbije direktno je pogodila u podrum škole. Na licu mjesta ubijeno je od granate 11 osoba, a nekoliko ih je umrlo od zadobijenih rana na putu do Srebrenice i u samoj bolnici

“Sedam kolona tu su još doćerali. Ja sam tu ležo. Metak sipa oko mene, sa sviju strana, doli ispod nogu, iznad glave, sa strana, al’ u me, srećom, ne udara nijedan. I tako sam ležo jeno sedam kolona dok su još pobili. Poslije su oni ošli kao na odmor. Ošli su onoj kući gori đe su dolazili avtobuzi. Tude su išli u hladovinu, siđali, odmarali. Ja sam pokušo mogu li s ruku skinuti il da potrgam. Srećom da sam skino s ruku, ope sam nabio na ruke, pa sam lego ope potrbuške, jer znam, patrola će dolaziti. Tako sam ležo”

“Tukli su nas, silovali su žene, šutali nogama, kundacima su tukli. Mušku djecu su u jedan stroj redali, a žensku u drugi, žene u treći, i na svako dijete, na svaku majku. Svaki je metak bio okrenut u nas, u Vlaseničane, u žene, vlaseničku djecu. Mnogo su tukli, silovali žene. Mnoge žene kriju, ali ja ne mogu da krijem. Bila sam ovdje, preživjela sam, ali da sam živa, ne vjerujem. Krivo mi je na naše komšije Srbe, sad kažem četnike, jer su oni najviše zla nanijeli i uradili”, svjedoči Sultanija Patković