Ograničeno kretanje ljudi širom svijeta uveliko šteti turizmu i ugostiteljstvu. Unsko-sanski kanton područje je koje inače živi od ovih dviju privrednih grana. Zbog pandemije virusa korona, mjesecima nema turista niti dijaspore koji značajno doprinose ekonomiji ovog dijela Bosne i Hercegovine. Štete nastale uslijed takvog stanja nemjerljive su, a oporavak će biti bolan i dugotrajan
“U prvom razgovoru primijetio sam da je prilično sumnjičav prema nepoznatim. Nakon nekoliko izvedenih akcija i sadejstvovanja, u borbenim zadacima postajao je sve otvoreniji. Iz borbe u borbu pokazivao je svoje vrline: hrabrost, odlučnost i, što je najvažnije, lucidnost kada se moralo brzo kombinirati i improvizirati. S vremenom je prilikom priprema novih akcija Žuta postao nezaobilazan faktor i na njegovoj hrabrosti se često temeljio uspjeh grupe koju je predvodio. Skoro da nije više bila nijedna akcije u kojoj Žuta nije napravio neki podvig. Nije se volio hvalisati, niti je volio da ga drugi hvale
“Nijedna islamska knjiga (izuzimajući, naravno, Kur’an i hadiska djela) nije tako privlačila našu ulemu, naše učene ljude, i ne samo njih, kao što je to slučaj s Mesnevijom, tim čudesnim djelom sufijske književnosti. Mesneviju su voljeli, slušali i izučavali ne samo sufije već i trgovci, zanatlije, hodže i muftije, muderrisi i pjesnici, paše i be¬go¬vi, carevi i veziri; bogati i siromašni. Bilo je takvih entuzijasta koji su iz ljubavi prema toj knjizi preduzimali takve korake koji bi i danas, u eri tehničkih čuda, bili pravi izazov za avanturiste”, napisao je hadži Šaban Gadžo, čovjek koji je veliki dio svog života proveo uz rahmetli hadži hafiza Halid-efendiju Hadžimulića, sarajevskog mesnevihana i hatiba Careve džamije u Sarajevu. Danas, uslijed nemogućnosti kazivanja Mesnevije zbog novonastalih okolnosti, magazin Stav odlučio je u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem u ramazanskim brojevima prenijeti dio dersova iz Mesnevije održanih, počevši od kraja prošle godine, u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu
“Pomozite nam! Pomozite nam! … Pomozite nam!” Moj kolega Jordi Pujol i ja ležali smo krvareći na tlu. Raketna granata pogodila je kuću preko puta ulice i zasula nas gelerima. “Ranjen sam. Bože, u prsa”, povikao je Jordi dok sam ležao na njemu, previše omamljen da se odmaknem. Pogledao sam mu prsa i vidio dvije male rane iz kojih je curila krv. Stalno sam razmišljao: “Ovo se ne dešava nama. Mi o ovome izvještavamo.”
Keli je živio za svoje Sarajevo. Danas, jedna ulica na Dobrinji nosi njegovo ime, a svake godine organizuje se nogometni turnir u čast Želimiru Vidoviću Keliju.
Na današnji dan 1992. godine, u glavnom gradu BiH odigrala se velika i čuvena Pofalićka bitka kodnog naziva "Grom". Tog jutra pripadnici bivše JNA i srpskih paravojnih formacija pokušali su presjeći Sarajevo na dva dijela
U Sarajevu bi djeca trčala ka Žutoj tabiji i uzvikivala: “Careva, Begova, Hendek – BUM”, po redoslijedu paljenja kandilja na munarama sarajevskih džamija. “Tradicija ramazanskog topa bila je zabranjena u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata. Njegovo ponovno aktiviranje je pred Agresiju na BiH pokrenuo tadašnji MOS”, podsjetio je Muftarević
Opet ista neoliberalna logika i opasna geopolitika na djelu. Zapravo se fizička proizvodnja uništava da bi se spasio spekulativni mjehur koji je već prsnuo. Ljudski životi žrtvuju se na oltaru mrtvog božanstva. Liberalna ekonomska politika smanjila je životni standard ljudi širom svijeta u posljednjih 40-ak godina, ne samo u zemljama u razvoju, te time pomogla stvaranju uvjeta za ovu i mnoge druge pandemije koje mogu harati u budućnosti. Istovremeno, propagandom protiv Kine kao novog carstva zla zaziva se rat kao jedna od mogućnosti preživljavanja sistema
Izvještaj Memorijalnog centra Srebrenica urađen je na bosanskom i engleskom jeziku, te obuhvata istraživanje konteksta rata u BiH, politike “etničkog čišćenja” i ratnih zločina u istočnoj Bosni, koji su prethodili genocidu u Srebrenici, rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnog suda pravde i Suda BiH.
U narodu je list dobro primljen. Pretplata je počela odmah stizati, a s njom priznanja i zahtjevi čitalaca da list izlazi jednom sedmično, a ne jednom u petnaest dana – što je bila i ostala praksa Behara. Rizvić navodi nekoliko reagiranja čitateljica, što pokazuje da je Behar čitan i među ženskom populacijom. Stari su se žalili što u Beharu nema pjesama posvećenih sultanu, a konzervativci da je “suviše sitan onaj turski behar gore u naslovnoj slici, u onom mušepku”. Čak i takvi prigovori bili su pokazatelj da je Behar pokrenuo šire čitalačke mase i otvorio prostor koji prije nije postojao u bošnjačkoj kulturi pismenosti
