fbpx

Post by STAV

Muslimanski omladinski savez (MOS) preteča je Asocijacije mladih SDA. Formiran je 22. decembra 1990. godine, a 28 godina kasnije razgovaramo s osnivačima ove organizacije o počecima, ciljevima, namjerama, značaju i doprinosu MOS-a, ali i o razlozima njihovog ponovnog druženja, okupljanja, sada kao zrelih, porodično i profesionalno realiziranih ljudi. Za Stav o MOS-u govorili su: Nedim Dizdar, prvi predsjednik MOS-a, zatim Salko Bukvarević, Mensur Bekrić, Šukrija Bakšić, Emir Kovačević. Pored spomenutih, osnivači MOS-a još su: Amer Bukvić, Namik Bukvić i Amel Zekić

Ajša je imala oba roditelja, ali je rasla uz jednog. Otac bi je tek ponekad primijetio, uglavnom kad je trebalo zagalamiti i za nešto je naružiti. Svu pažnju usmjerio je na trojicu amidžića. S njima je išao u drva, u koševinu, do grada... Behka je disala za djevojčicu. Nije se odvajala od nje. S vremenom je poprilično grohnula

Prave uzroke te razlike trebalo bi možda potražiti i u činjenici što je Lagumdžija tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio u opsjednutom Sarajevu, čak bio i teško ranjen, što je zasigurno utjecalo na njegovo promišljanje pitanja države i naroda kojem pripada, dok su njegove kadrovske greške listom bile ili van Bosne i Hercegovine, ili jednostavno previše balave da bi se sjećale rata.

Odgovarajući na novinarsko pitanje, Nikšić je zatražio da se mediji koji kritički pišu o njemu zatvore! Ko će to učiniti, Nikšić ne pojašnjava, ali se može naslutiti da misli na vlast.

U vremenu sukoba unutar Islamske zajednice Halitović je stao na stranu Mešihata IZ u Srbiji. Ipak, nakon prvih godina puča unutar Islamske zajednice, Halitović je s grupom imama i alima tražio od tadašnjeg muftije Zukorlića da se pokrene proces ujedinjavanja Islamske zajednice. Tada pada u nemilost Zukorlića i biva otpušten s posla, kao i mnogi njegovi istomišljenici koji su se okupili u neformalnoj Inicijativi za pomirenje.

Ova fiksacija Sarajevom nije specifična samo za SDP-ove boljševičke junoše, štaviše, ona je dio političke platforme Naše stranke, koja je uspjela da kroz kontrolu Kantona Sarajevo utječe i na političke procese na višim nivoima. Naša stranka uspješno je sabotirala ideju probosanske koalicije Bh. bloka i SDA kroz ucjene drugih dvaju partnera (SDP-a i DF-a) i vještom manipulacijom radikalnog boljševičkog krila SDP-a. Time je Naša stranka uspjela vratiti fokus djelovanja na ono što njen ideolog Tarik Haverić naziva “Republikom Sarajevo”.

Izetbegovićima se otvoreno priželjkivala smrt, pozivalo se na njihovo javno linčovanje, poredili su se s porodicom Ceaușescu, zagovarana likvidacija po kratkom postupku, nadalo se njihovom obolijevanju, udaralo na porodicu, širili najogavniji tračevi, i sve to sa stranica “uglednih medija”.

O tome sam javno govorio i pisao u medijima na više jezika, mimo bosanskog, da Bošnjaci s Kosova trebaju biti uključeni u dijalog i, u tom kontekstu, da i nama ne odgovara nikakva podjela Kosova, odnosno pomjeranje granica. Razloga je najmanje tri. Prvi, većina Albanaca je protiv toga, a to znači da se sumnja da će takvo rješenje još više iskomplicirati mogućnosti dogovora jer će se otvoriti neka bolna pitanja. Drugi razlog je što “korekcija granica” dotiče direktno Bošnjake Kosova jer gube naselja Rvatsku i Berberište u općini Leposavić. Treći razlog što smo protiv “korekcije granica” jeste zbog već kazane strepnje da je Bosna i Hercegovina zapravo glavna meta ovakvim načinom rješavanja kosovskog spora sa Srbijom

Tajna je u dobrom okusu koji postižemo tako što koristimo pažljivo izabrane sirovine, ne upotrebljavamo palmino ulje i naš namaz ne sadrži visok postotak šećera, koliko sadrže proizvodi drugih proizvođača. Naša 'Maza' ima bolju kvalitetu od drugih eurokrema i vjerovatno su to potrošači prepoznali”, objašnjavaju iz kompanije “AC Food” Velika Kladuša

Nesporno je da postoje čitavi organizirani krugovi koji kontinuirano rade na daljnjem destabiliziranju Bosne i Bošnjaka u ovom smislu, a i mi im u nekim slučajevima zdušno pomažemo u tome, pa se npr. iznova pitamo šta smo to mi kao narod, čak jesmo li uopće narod, a to se reflektira i onda kad je riječ o našoj književnosti i kulturi, odnosno o našem kulturnom identitetu uopće... Tako se, kao da smo kolektivno “omađijani” kakvom zlom “čarkom”, iznova pitamo kako nam se zove maternji jezik, šta je to naša književnost i kultura ili je li ona uopće naša, odričemo se nekih naših ključnih pisaca i drugih izrazito važnih ličnosti naše kulturalne ili društvene povijesti