Ko je ove ljude uvjerio da je u bilo čijem interesu, osim u interesu neprijatelja države i naroda, onemogućavanje kretanje svojih sugrađana i ugrožavanje njihovih života, kao i života njihove djece, tako što će ih primorati da se satima mrznu na cestama na nezapamćenim minusima? Zašto su sebi dopustili da ih se ovako iskoristi i izmanipulira i na kraju krajeva diskreditira u očima vlastitih porodica, komšija, sugrađana i naroda?
Ko je uopće organizator i vođa ovih protesta? Kome je palo na pamet zaprečivati put građanima, među kojima su i deseci hiljada bivših boraca Armije RBiH? Kome odgovara pritisak koji je javnost prije nego što je u Sarajevu i Zenici normalizirano kretanje počela praviti prema vlasti i policiji, a koji je mogao rezultirati razbijanjem barikada i sukobom države s onima koji su je odbranili? Kome to odgovara stanje koje lahko može postati uvod u međubošnjački sukob?
Jer, kada se slegne prašina dignuta prejakim riječima, kratkoročnim dnevnopolitičkim borbenim pokličima, u svakom kutku Bosne i Hercegovine i dalje će živjeti njezini građani koji, bez obzira na razlike, dijele iste ili slične vrijednosti, baš one koje su u njezine temelje utkane, a potvrđene referendumom o nezavisnosti čiju obljetnicu obilježavamo.
Referendum o nezavisnosti, održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, s jedne strane značio je potvrdu opredjeljenja većine građana prema budućnosti zemlje.
Stvarno, šta je nama 1. mart? Kako ga obilježavamo, osim što državne, federalne i kantonalne institucije izvjese zastave, naravno, niko ko nužno ne treba ne radi, prave se “mostovi” da se spoji dan s vikendom ako je ikako moguće, bude protokolarnih sjednica i drugih svečarskih događaja koji su počesto svedeni na komorne institucionalne domjenke.
Stječe se utisak da su se “građanski” komentatori već pomirili s time, da je to za njih normalno stanje, da većinski srpske i hrvatske prostore u Bosni i Hercegovini vide kao strane države i da sve to, prema tome, ne zaslužuje njihov komentar, a kamoli harangu. Ispada da je za takve presudno političko pitanje šta će biti s većinski bošnjačkim prostorima, tj. da je jedina borba vrijedna truda ona da se spriječi zaživljavanje i opstanak bilo kakve bošnjačke posebnosti na ostacima ostataka Bosne i Hercegovine. Da li ustvari svjedočimo “građanskom” odustajanju od cjelovite Bosne i Hercegovine i političkoj, kulturološkoj i ideološkoj borbi za većinski bošnjačke prostore
Da je krajiška narav stoljećima pravila probleme, prije svega samim Krajišnicima i njihovim liderima, svjedoči historija, a ona je zabilježila da su krajiški kapetani svojim odnosom prema zvaničnoj turskoj carevini, kao i u pogledu međusobnih svađa i obračuna, djelovali kao razvaljeno gnijezdo ljutih stršljenova
“Mi smo 13. i 14. februara 1995. godine oslobodili Vedro Polje, deblokirali Kantonalnu bolnicu, deblokirali gradski rezervoar vode, došli do Baljevca i aerodroma Željava. Došli smo na prostor Sokoca i Debeljače, koja je strateška za Bihać. Tada smo stekli povoljnije taktičke uvjete da možemo planirati dalja borbena dejstva i najzad da možemo odbraniti Bihać od stalnih napada i želje agresora da uđe u grad”, istakao je Šarganović
Don Željko Majić iznio je neutemeljene tvrdnje da je Stari grad u Stocu izgrađen za vremena Rimljana. “On je u prvom redu kršćanski spomenik kulture: podigao ga kršćanski car, razvijali ga hrvatski katolički vladari. Taj je grad svoj procvat doživio u srednjem vijeku, za vrijeme hrvatskih velikaša koji su ga i dograđivali.” Ukratko, prema Majiću, Stolac je isključivo katolički i hrvatski. Zato i opravdava nelegalno postavljanje križeva na Starom gradu, nacionalnom spomeniku BiH. Ovakvo izrugivanje istini nije ostalo bez reakcija
Treća smjena i reforme
