Pokušajmo samo zamisliti da je neko od “nacionalista” objavio twit koji bi imao tek desetinu šovinizma kakvim je bio nabijen Mustafićev, kakva bi se samo kuka i motika digla, kakvo bi naricanje i lelekanje odjeknulo, najprije upravo iz Oslobođenja.
Posvađao sam se s očuhom, a nije loš čovjek bio. Dersio mi je nešto vezano za školu, ja to nisam otrpio, pa mu odbrusim, nagovorim svašta, ukradem nešto para od matere i uhvatim se noge. Uspio sam doći do Sežane. Sjećam se, bio je prohladan, sunčan oktobarski dan. Hodao sam u nedoumici glavnom ulicom i izdaleka ugledao patrolu milicije kako mi ide u susret. Skrenuo sam u prvu kafanu i odmah se pokajao
Najednom se prisjećaš svog prvog iskustva s tim u vezi. Bio si sam na trgu, a sasvim jasno čuo svoje ime koje je odzvanjalo u jutarnjem zraku. Osvrnuo si se i potom okretao na sve strane, ali zaista nikog nije bilo. Glas je mogao doći jedino odozgo. A iznad je bila džamija. Kakvo iskušenje
Na koncu, broj partizana Bošnjaka u odnosu na Bošnjake u kvislinškim i SS jedinicama jasno pokazuje za koga su se opredijelili u Drugom svjetskom ratu, te bi svakako bilo bezumno gurati ih u vagone onih koji su izgubili rat. Bošnjaci su, bez obzira na kasnije prijepore, prošli rat dobili, zajedno sa Srbima i Hrvatima, a izgubili su ga nacisti, fašisti, ustaše i četnici.
Živojin Pavlović je rehabilitiran, a Busuladžić ne samo da nije nego ga se po drugi put ubija. Riječ je o klasičnom eliminiranju ideoloških neistomišljenika, pri čemu su evidentna dvostruka mjerila u odmjeravanju mogućnosti nečije rehabilitacije. Ovo ukazuje i na nepoznavanje općih detalja iz historije, pa se neistine pretvaraju u ponovne optužbe i ponovna ubistva istih ljudi. Busuladžić je “kriv” jer je pokušavao upoznati svjetsku javnost s pokoljima Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, naročito onim iz 1941. i 1942. godine u istočnoj Bosni od strane četnika. Isto tako, nesebično je pomagao na animiranju sarajevske čaršije u pružanju pomoći velikom broju izbjeglica iz ovih područja koje su uspjele pobjeći ispred zločinaca
Da li je moguće zamisliti deklariranog Bošnjaka Asima koji ima takvu političku težinu u Banjoj Luci da mijenja imena škola nazvanih po značajnim Srbima? Da li iko može zamisliti Asima kako, izabran srpskim glasovima, sjedi u Skupštini grada, pokušava izbaciti srpski jezik iz banjalučkih škola i zamijeniti ga BHS-om? Može li se uopće i izmaštati kako Asimova stranka i članovi te stranke pripomažu negiranje postojanja srpske književnosti i kako, nakon toga, opet dobijaju glasove
Moglo bi se govoriti i o osjećaju obaveze da na najljepši način vratim svojoj džamiji za sve ono dobro koje sam u njoj naučio i koje sam u njoj doživio. Ja sam rođen ovdje, u ovom džematu. Osim džamije, ovdje se nalazi i turbe šejha Juje i Opijačeva tekija, kaže Obradović
Hajde, neka je upravljač sretan, ali tu je i “daljinski upravljač”. Neki Ken, čovjek od povjerenja kojem se mailom traži odobrenje za kupovinu toalet-papira. Pa se onda čeka odgovor i dok se dočeka ostadoše us*ni i direktorica i njoj podređeni. Ali, ni on sigurno nije kriv.
Sakupio sam veliki broj eksponata. To nimalo nije bilo lahko, ni sam ne znam otkud mi tolika energija i volja. Neumorno godinama tragam za starim predmetima koji su najvećim dijelom zaboravljeni, bačeni i ostavljeni da propadaju. Neke od tih starina sam kupovao, neke sam dobio na poklon, a neke sam pronalazio na deponijama, kaže Hasan
Život izgubljene generacije mladih Alžiraca oblikovan je odrastanjem u godinama sukoba, nezaposlenosti i državne represije. Borbe ovnova mjesta su gdje mladi ljudi mogu iskazati svoje vještine i pobjeći od stalnog nadzora države. Stav prenosi članak Hannah Rae Armstrong objavljen u britanskom listu The Guardian
