fbpx

Post by STAV

Kao da se zaboravilo da je navijanje za fudbalsku reprezentaciju ujedno i čin kolektivne nacionalne identifikacije. U Hercegovini se takva vrsta identifikacije tih dana provodila psovanjem države, pozivanjem na ustaštvo i klanje Bošnjaka. S time se ne može identificirati niko na svijetu, niko imalo pristojan i čovjekoljubiv. No, neko se dosjetio da ovi bosanski Hrvati nisu isto što i Hrvati u Hrvatskoj jer su oni hercegovački kao divljaci, a ovi u Hrvatskoj su kao gospoda.

Mijović, koji je svojevremeno žalio i za neuspjelim pučem JNA iz aprila 1992. godine, a u tekstu Olovka ili ulica anarhistički zagovarao dešavanje naroda, tj. zazivao zakon ulice, izgleda da se ipak odlučio za demokratske i legalne metode “ubudžetljavanja”.

Prvi predsjednik Kipra arhiepiskop Makarios, koji je pokušavao balansirati između enosista i zahtjeva za većom autonomijom turskih Kiprana, postao je smetnja prvima. U julu 1974. godine državnim udarom zbačen je s vlasti. Spasio se bijegom u britansku vojnu bazu. Na njegovo mjesto, kao marioneta grčke vojne hunte, postavljen je poznati iredentist Nikos Sampson, s jasnim ciljem aneksije Kipra od strane Grčke. Naravno, “čekić za Turke”, kako je glasio Sampsonov nadimak, odmah je startovao i pogrome turskih Kiprana.

Otkako sam postao namćor, nerado stupam u kontakt s nepoznatim ljudima. Gledam svoja posla. To mi se čini najpoštenijim. Predugo sam išao ulicama Sarajeva i pozdravljao se s ljudima čija imena nisam znao, ta neka kurtoazija i prisilno guranje osmijeha na lice čisto da ljudi ne bi govorili: “Jo’ šupka!” Lijepo je napokon ne znati nikoga i ne biti prepoznat, možeš s mirom biti sam sa svojim mislima

Ko je Turali-beg i kad je džamija sagrađena, niko ne zna, barem ne pouzdano. No, srećom, neko mudar, neimar za pretpostaviti, ostavio je iznad ulaza isklesan hronogram – uobičajenu zahvalu Bogu, prikladan kur'anski ajet i godinu restauracije džamije, 1572, pa se ta godina, premda netačna, uzima kao zvanični datum njene izgradnje

Derviš je izgledao drukčije od bilo koga u njegovoj tamnoputoj i bučnoj porodici. Bio je plav. I ličio je na Herkulesa iz filmova koji su u to vrijeme dolazili u naš grad. Jedina razlika između njega i glumca koji je igrao Herkulesa bila je u tome što je Dervišovo maljavo tijelo bilo prekriveno tetoviranim ženama, zmijama i sličnim stvarima. Kad se umivao i prao na česmi u dvorištu, te su žene poskakivale kao da se bude iz sna. O zmijama da i ne govorim

Mustafa želi postati poznati muzičar, Arslan želi zasnovati porodicu, a moći će tek kada nađe pristojan posao u Evropskoj uniji. Svoje želje i snove pronijeli su preko brojnih granica i država, a sada su na granici EU – preko granice ne mogu, a nazad nemaju kud. Sve što im je ostalo jeste molitva Bogu da On otvori puteve spasa

U tom tonu bili su i nastupi nekih osoba s ideološko-političkih ekstrema, poput tvrdnji LGBT aktivistkinje Maše Durkalić da je kodeks ustvari “perpetuiranje kulture silovanja i patrijarhata” i da “dozvoljavanjem ovakvih odredbi mi dozvoljavamo prodiranje fašizma u sve pore društva”!?

Kada je u pitanju domaća kinematografija, ostvarenje koje na magičan i istovremeno realističan način oživljava “tinejdžersko ljeto” u Sarajevu jeste svakako Sjećaš li se Dolly Bell (1981).