fbpx

Post by STAV

Velike muslimanske općine su nastale od muslimana Bosne i Hercegovine koji su se naselili u Raši, Splitu, Rijeci, Ljubljani, Jasenicama, Sisku, Osijeku, Dubrovniku, Nikšiću, a kamo su došli najvećim dijelom kao fizički radnici i službenici. Mnogi su od njih s porodicama koje su poveli iz Bosne i Hercegovine, a neki su zasnovali nove porodice iz redova mjesnog stanovništva, ostavivši stare porodice kao socijalni i vjerski problem u mjestima odakle su se iselili. Ti ljudi, iako su u velikom broju, nemaju uopće imama, nego su potpuno ostavljeni od svoje zajednice u vjerskom pogledu.

Promotori će se osvrnuti i na trenutno kulturno, političko i društveno stanje Bošnjaka u Evropi te pozvati predstavnike bošnjačkih udruženja da se aktivno uključe u projekte od nacionalne važnosti koji služe za afirmaciju i čuvanje bošnjačkog identiteta.

„Posebno bitno je da iza ovakvih projekata stoje institucije. Ovaj projekat je podržao predsjednik Bakir Izetbegović, a i reisul ulema Husein Kavazović. Podržale su ga naše naučne, ali i nacionalne institucije. Posebno je bitno da je ovaj projekat djelo dobro ogranizirane grupe autora, za razliku od prijašnjih vremena kada su ovakve projekte radili izvrsni pojedinci, ali usamljenici“, rekao je Mehonić.

Fenomen sklapanja neprincipijelnih političkih koalicija na nivoima nekih od kantona Federacije BiH, među strankama koje slobodno možemo nazvati izbornim gubitnicima, a sve u cilju marginalizacije SDA, nije samo neuobičajeno usiljen nego i sasvim neprirodan proces, barem za našu političku scenu.

S obzirom na to da hrvatski državni vrh i danas ne odustaje od opravdavanja onoga što je u Hagu presuđeno kao udruženi zločinački poduhvat, ne čudi da im isticanje sudjelovanja 25.000 Bošnjaka i isticanje 1.100 poginulih Bošnjaka u Domovinskom ratu nije dio poželjne nacionalne strategije. Niti će biti. Međutim, to ne znači da sami Bošnjaci u Hrvatskoj neće poduzeti korake potrebne da svoje zasluge pravovaljano istaknu i iskoriste. Očajavati nije prihvatljivo, a kukati još manje

Dok je sasvim jasno zašto na ovakvo okupatorsko ponašanje ne reagiraju okupatorski saradnici, tj. strani projekti, poltroni i klijenti, nejasna je šutnja autentične bošnjačke politike, javnosti i javno angažiranih ličnosti kojima je valjda jasno da je atak na jazik atak na samo središte nacionalnog bića i identiteta.

Rijetko je kome poznato da je Snježan Lalović, osvjedočeni ratni huškač i lažov sa Srpske radiotelevizije, u produkciji Saveza logoraša RS, 2005. godine uradio dokumentarac o Mirjani Dragičević, devetogodišnjoj djevojčici koju su navodno silovala i ubila trojica pripadnika 7. muslimanske brigade 28. decembra 1992. godine prilikom zauzimanja sela Donja Bioča. U filmu o slučaju navodnog silovanja i ubistva svjedoči majka Radmila, koja je nakon 13 godina od akcije “Koverat”, dakle, 2005. godine, odlučila progovoriti o ovom slučaju. Bez obzira na Lalovićev filmić iz 2005. godine, o ovom slučaju nije se znalo sve dok o poginuloj djevojčici Mirjani Dragičević za web-portal Al Jazeere Balkans nije tekst napisao novinar Dragan Bursać

Zaustavlja se u uskim uličicama i pokazuje im. “Pogledajte tamo”, kaže im. Rukom pokazuje na Mudejarov toranj star više od osam stoljeća. To je danas kula sv. Petra. Zatim se zaustavlja na trgu. “'Plaza del Alamillo' je ostala skoro ista posljednjih stoljeća. Ime trga dolazi od Al Amin, tu su poslove obavljali muslimani koji su ostali živjeti s kršćanima. Muslimani su ostavili više od 2.000 riječi u španskom jeziku, običaje, hranu, kulturu...”