M. se tog dana pojavio pred mojim vratima kasno popodne: blijed, iznuren, ispaćenog lica i zgaslog pogleda. Avet. Jedva je stajao na nogama, pa sam priskočio, obgrlio ga, uveo u kuću, a on je, nakon što sam ga pažljivo posjeo za kuhinjski sto, na jedvite jade prošaputao: “Umirem od gladi. Pomozi”
– Ti si ono profesor, zar ne? – Taj sam. – Kako onda to? – Šta? – Sjedili smo onomad u “Išaretu” i pričali odmah nakon utakmice o našoj reprezentaciji... – Moguće je. – I dobro se sjećam šta je profesor rekao. – Aha, neki profesor! Čekaj, bolan, kako ti je ono ime... nisam ja jedini profesor u “Išaretu”... – Znam da nisi... – tu zasta i uvrlji se u mene. Činilo se da je shvatio suštinu ovog nesporazuma. – Ti si ono iz Krajine? – Jesam. – Vidiš
Ne mogu se dogovoriti ni o nazivu rata iz kojeg su jedva živu glavu iščupali, ni o tome koliko ih je agresora napadalo. Sve su svoje spremni u vatri kritike sagorjeti, pronalaziti pogreške u svom krivo napisanom zarezu, ali zato režu vene na glas žene ratnog zločinca i ljube ruke koje su blagosiljale klanje.
Razdoblje “stare Jugoslavije” pamti se po nasilju nad voljom i životima većine nacionalnih kolektiviteta, od kojih Crnogorci i Makedonci nisu ni priznavani nego su smatrani Srbima, a Bošnjaci samo muslimanima koji se trebaju “opredijeliti” i prikloniti Srbima ili Hrvatima. Sudionici “Prosvjetine” pres-konferencije i tu su poznatu činjenicu krivotvorili, govoreći da je ulazak vojvode Stepe Stepanovića u Mostar donio slobodu za “sva tri bh. naroda”. Nije vojvoda donio nikakvu slobodu. On se “nije miješao”! On je čuvao stražu
Sidran je u obraćanju prisutnima izrazio zahvalnost zbog nagrade za koju je kazao da je to ”nešto mnogo”, dodajući kako je vidi i kao priznanje njegovom društvenom djelovanju putem književnosti
Jedan džematlija mi je početkom ovog ramazana javio da se u našoj blizini pojavila zgrada na prodaju, ali da je riječ o crkvi. Otišao sam i moram priznati da sam, u momentu kad sam vidio objekt, zadrhtao od uzbuđenja. Sedam članova džematskog odbora otišlo je pogledati zgradu. Zaključili su da je to ono što traže i da je treba kupiti. Nas sedam složilo se da ćemo je kupiti makar došlo do toga da samo nas sedmero to mora otplatiti”
Baš kao što je i prije gotovo godinu haranga pokrenuta zbog Izetbegovićevog predstavljanja Bosne i Hercegovine kao države sa suverenom vanjskom politikom, tako je i ova najnovija pokrenuta zbog Izetbegovićevog predstavljanja Bosne i Hercegovine kao države s vlastitim kapacitetima za odbranu svojih granica i svog suvereniteta.
Ibrahim Kajan, Mujaga Komadina, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2018, 215 stranica
Sve u svemu, Kojović se već sada pokušava predstaviti kao nekakva održiva dugoročna alternativa i posrednik pomoću kojeg se može upravljati bošnjačkom većinom u strateški značajnom Sarajevu, mada mu je čitav politički gard zasnovan na staklenim nogama jer počiva isključivo na sposobnosti da manipulira pohlepom i apetitima političkih otpadnika iz bošnjačkog nacionalnog korpusa.
Riječ je, dakle, o piscu izvanrednih književnih vrijednosti i postignuća, ali i o piscu kojeg čitalačka publika i javnost uopće s punim pravom doživljavaju kao barda savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke književne prakse, odnosno kao jednu od najznačajnijih ličnosti naše ukupne savremene kulture.
