Listi optužbi iz 1999. godine pridodato je mnogo stavki, od kojih su neke: seksualno nasilje, seksualno nasilje nad maloljetnicama, kidnapiranje, pranje novca, poreske prevare, zloupotreba religije i vojna špijunaža. Policija je napravila prepad na 115 istanbulskih adresa, tri ankarske i po jednu u Bodrumu i Antaliji
Najveća i najbrutalnija akcija etničkog čišćenja Prijedora i njegovih naselja počinjena je između 20. i 25. jula na području Mataruškog Brda, odnosno lijeve obale Sane, uključujući i hrvatsko selo Briševo. U tih nekoliko dana ubijeno je gotovo 1.800 ljudi, žena i djece, a ostatak od 12.000 stanovnika deportiran je u prijedorske logore smrti. Dan početka ovog brutalnog masakra proglašen je danom prijedorsko-kozaračke šehidske dženaze. Ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci triju identificiranih žrtava genocida u Prijedoru. Još se uvijek traga za više od 760 žrtava
Naša stranka ne zna ili ne želi znati da se u zatvorima nalaze oni koji su podržavali terorističku organizaciju FETÖ, koja je bila spremna pucati po svom narodu, a do sada su svi za koje se utvrdilo da su nevini pušteni na slobodu.
“Sistem funkcionira tako što građani preko stranice na Facebooku ili naših brojeva telefona prijave višak hrane, a zatim je vozači volonteri u najkraćem roku preuzimaju i dostavljaju na adresu onih kojima je potrebna”
“Kod mene je svake godine nervoza postajala sve veća i veća jer moj brat nema svoj grob. Prošle godine nisam bio psihički spreman na bratov ukop, a ove godine njegova porodica i ja donijeli smo odluku da bude ukopan bez obzira kako se ko osjećao. Lakše je kada znamo gdje mu je mezar, gdje možemo doći i proučiti Fatihu”
Prema pričama preživjelih logoraša iz Omarske, prilikom prvog isljeđivanja Idrizu su slomljene obje nadlaktice te se tako prebijen mučio narednih nekoliko dana na tzv. pisti – centralnom logorskom prostoru. Nakon brutalnog premlaćivanja, u kojem su učestvovali logorski stražari i isljednici, izveden je iz logorskih prostorija te je u prisustvu svjedoka-logoraša u noći 13. jula 1992. godine s nekoliko uglednih prijedorskih visokopozicioniranih Bošnjaka ubijen kao civilno lice
Dane Lukajić nije bio zapovjednik logora Manjača, kako su prenijeli mediji u regiji. Bio je šef tima za sigurnost tog logora i neformalni zamjenik komandanta. Među dokaznim je materijalom i dokument od 31. januara 1992. godine koji potvrđuje njegovu poziciju u hijerarhijskoj strukturi komandiranja, u kojem on “Komandu 1. krajiškog korpusa” izvještava o pripremama za razmjenu 58 ratnih zarobljenika
Danas su džamije Ferhadija i Aladža, ali i Manastir u Žitomisliću, Saborna crkva u Mostaru, franjevački samostan na Plehanu, svojim uzdizanjem porazile duh rušitelja, duh vandala koji su rušili u ime niske strasti ili lažne vjere. Iskrena vjera gradi i još je pred nama pobjeda. Ožiljci će ostati kao opomena kako vraga treba držati u vreći
15. juli 2016. godine živ je i svakodnevno prisutan u turskoj javnosti. Bilo bi nenormalno da je drugačije. Svaki (vojni) puč ostavio je dubokog traga u svijesti turskog naroda. Međutim, ovaj pokušaj bio je različit od svega što je taj narod preturio preko glave. Prije svega, to nije bio vojni puč nego pokušaj preuzimanja države od strane jednog kulta čiji se članovi grabe za prljave gaće njihovog lidera. Bio je to pokušaj preuzimanja države po cijenu, ako ne i priželjkivanje građanskog rata
Prošla sam golgotu u vrijeme prof. dr. Farisa Gavrankapetanovića. Pa ne možete javnu zdravstvenu ustanovu smatrati svojom privatnom prčijom. To nije etički. Pored toga, primali su se ljudi koji ništa ne znaju raditi. Činilo mi se kao da sam došla na neko stratište jer je Klinika za očne bolesti u potpunosti bila devastirana. Iz KCUS-a su otišli ljudi koji ne mogu pratiti sistem časti i poštenja. Ništa nije stalo kako su pojedinci otišli iz KCUS-a, nijedna procedura ni metoda. Sve radi perfektno
