fbpx

Praktično, posljednji dan, kada smo mi rekli porodici da se očekuje smrtni ishod predsjednika Izetbegovića za dan-dva, on je primio tadašnjeg predsjednika turske Vlade Recepa Tayyipa Erdogana. Ta njegova snaga je bila fascinantna, rekao je ranije u ekskluzivnom intervjuu za AA prof. dr. Enver Raljević, dugogodišnji šef Klinike za bolesti srca, krvnih žila i reumatizam KCUS-a i šef konzilija koji je liječio Izetbegovića

Boraveći u zatvoru u Foči nakon sudskog procesa na nivou Okružnog suda u Sarajevu, zatim Vrhovnog suda BiH i na kraju Saveznog suda Jugoslavije, Alija Izetbegović je 8. aprila 1986. godine podnio saveznom javnom tužiocu Zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presude Saveznog suda 1985., i Okružnog suda u Sarajevu 1983. i Vrhovnog suda BiH 1984. godine. Ovaj dokument, koji je Izetbegović ispisao rukom pa prekucao na pisaćoj mašini i koji je, treba to naglasiti, bio posljednje pravno sredstvo kojim se Izetbegović uopće mogao braniti nakon presude Saveznog suda, na najbolji način svjedoči njegovu nevjerovatnu upućenost u detalje krivičnog prava. Istovremeno, ovaj dokument otkriva Aliju Izetbegovića i kao izuzetnog “čitaoca” koji je kadar dekonstruirati tri presude tako moćno i uvjerljivo da se postavlja pitanje kako je uopće bilo moguće donijeti osuđujuću presudu, čak i u jednom montiranom procesu kakav je bio Sarajevski proces. Dokument je ispisan na četrdeset stranica, pa ćemo, zbog dužine teksta, jedan njegov dio prepričati, a drugi citirati. Posebno je zanimljivo što se Izetbegović u tekstu ponajviše bavi Islamskom deklaracijom, djelom koje je i dalje predmetom javnih rasprava. Izetbegović ne ostavlja prostora sumnji da to nije njegovo autorsko djelo, već potvrđuje autorstvo i uvjerljivo brani svoja stajališta

U dokumentu slabo poznatom javnosti porodice Izetbegović, Behmen, Kasumagić, Latić, Bičakčić, Spahić, Čengić, Behmen, Živalj Saveznom Sudu SFRJ u Beogradu, na ruke predsjednika Saveznog suda, dostavljaju zajedničku molbu da se osuđenima zbog “muslimanskog nacionalizma” u Sarajevskom procesu konačno presudi prema tadašnjim zakonima u SFRJ. U ovoj molbi, pored ostalih neospornih činjenica, navode se i suđenja u drugim sudskim procesima u Beogradu koja su pokazala da “u ovoj našoj, zajedničkoj Jugoslaviji ima mnogo više pravde za optužene koji nisu muslimanske nacionalnosti”. Na kraju molbe porodice navode kako još vjeruju u pravdu, ljude i zakon, te da će, unatoč dosadašnjim razočarenjima, pravdu, čovječnost i zakon ponovo afirmirati

- Tačno je da sam napisao ovaj tekst. Napisao sam ga 1969-1970. godine, samostalno i na vlastitu inicijativu. Naime, već 40 godina, kao ubijeđeni musliman, bavim se proučavanjem islama i problema islamskog svijeta, i o tome sam osim Deklaracije (u daljem tekstu ID), napisao još dvadesetak članaka i knjigu “Islam između Istoka i Zapada”. Skoro svi članci su objavljeni u različim časopisima u nas, a knjiga “Islam između Istoka i Zapada” treba da bude objavljena uskoro u SAD. Nijedan od ovih tekstova nije neprijateljskog karaktera niti je – sa izuzetkom ID – predmet optuženja.

O “vlasništvu sevdalinke”, zašto je osnivanje Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti bila pogreška i zašto je uprkos njezinim nedostacima i pogreškama za Bošnjake važno jačanje “državne” Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine