fbpx

Na periferiji grada San Giovanni a Teduccio umjetnik Jorit Agoch naslikao je cijelu zgradu s njegovim licem. U Quartieri Spagnoli, jednoj od najagresivnijih četvrti, skupina fanova ukrasila je cijelo mjesto u njegovu čast.

Vidi, upravnik pošte, notorni četnik koji je tri mjeseca prije svršetka rata skinuo sa šubare kokardu i stavio petokraku, bacio je oko na moju kolegicu, Safija se zvala. Lijepa, zgodna žena, udata, majka troje djece, vrijedna i odgovorna na poslu, ono, baš žena o sebi pri sebi. Ovaj, opet, navalio k’o sivonja...”

“Imam muštuluk za tebe!”, reče mi dok smo se rukovali. “Kakav je sad muštuluk?”, pomislih. Nisam očekivao ništa lijepo. “Vidi, nemoj još ništa nikome govoriti, dobitnik si nagrade ‘Antun Branko Šimić’.” Očito je vijest još vrela, bit će da upravo dolazi sa završenog sastanka žirija za dodjelu nagrada. Na natječaj sam poslao zbirku Mysterium, dorađeni rukopis koji je bio odbijen u “Svjetlosti”

Igrali smo u plaćanje pića i meze. Nije to bilo mnogo. Ipak, čovjek se ponašao kao da sam ga varao. Počeo me je izbjegavati. Učinio sam mu nešto nažao. Kako su dani prolazili, to je izgledalo sve gore. Onda su se njegove anegdote počele pokazivati u svom istinskom obliku. – To je najodvratniji i najpokvareniji čovjek za kog sam čuo i vidio ga... – kazao mi je to čovjek za kojeg mi je pričao da ga poznaje i zamolio da ga pozdravim

Jedan dio nevesinjskih Bošnjaka i Hrvata koji su se sklonili od četničkih napada u Kasabu vijest o oslobađanju Mostara i Nevesinja dočekali su s radošću i izašli na ulice da dočekaju partizane. Međutim, dojučerašnjim četnicima izmaklo je “oslobađanje” Mostara pa im je Vlado Šegrt, komandant 10. hercegovačke udarne brigade, na 24 sata dao da “oslobode” Nevesinje, odnosno da rade šta im je volja

Grupa “Tamburica” osnovana je 1930. godine, s rastom bošnjačke zajednice u Chicagu, a pod pokroviteljstvom nijemog profesora muzike Ploseina i Anke Dilić, supruge bošnjačkog emigranta i preduzimača Arifa Dilića. Nakon osnivanja bošnjačke muzičke grupe “Tamburica”, Ulfeta Sarić, supruga Mustafe Sarića, organizirala je početkom 1940. bošnjačko Umjetničko društvo “Kolo djevojaka”, koje se bavilo pjevanjem i igranjem, također na skupovima i događajima koje je organizirala tamošnja bošnjačka zajednica

“Ovo je priča, najzad, koja potvrđuje da život civilizirane zajednice, ma u kakvom se ona društveno-političkom sustavu ostvarivala, nije moguć i bez za autokratske vladare – nužnog zla i 'ukrasa', a za istinske demokrate – neophodnog kanala za dvosmjernu komunikaciju vlasti i građana, nije moguć bez jedne male-velike 'Krajine'”

U vihoru bjesomučnog divljanja četničkih hordi istočnom Bosnom tokom Drugog svjetskog rata, u Blagaj je 1943. godine stigao kamion pun maloljetne djece, bez roditelja. Među njima je bio i četverogodišnji Šahin, Izetov otac. Svaka imućnija porodica u Blagaju sebi na brigu uzela je po jedno dijete. Šahina je u skrbništvo uzeo Muhamed Softić Velagić