Pišem ovu ispovijest jer želim da iza mene ostane sačuvan moj život onako kako sam ga ja doživio, viđen mojim očima, njegovo jedino pravo, moje lice. Napisao sam je zato što nikad nije bila izrečena pred bilo kakvim sudom, nikad nije postala dio nekog zapisnika i u toj mjeri nikada nije morala niti da se desi. A desila se; i ja sam vapio za pravdom za sva zla koja su mi nanesena
Među dragocjenim svjedočanstvima o Srebreničkom genocidu jeste i ono Hasiba Suljića. Rođen je 26. juna 1980. godine u mjestu Slatina, mjesna zajednica Sućeska, općina Srebrenica, kao četvrto dijete oca Hasana i majke Munire. Kao petnaestogodišnjak, u julu 1995. godine uspio se probiti do slobodne teritorije. Želja za životom i susretom s majkom nosili su njegovo umorno i ranjeno tijelo. Dvadeset i pet godina kasnije, Hasib je napokon zabilježio svoje svjedočenje. Oslovljeno radnim naslovom Put smrti, ovo je svjedočanstvo trenutno u pripremi za štampu. Ipak, Izdavačka kuća “Dobra knjiga” ustupila je Stavu Suljićevu priču, čiji dio donosimo u redovima što slijede. Priča je to o mukotrpnom probijanju ka slobodnoj teritoriji i potrazi za najmilijima. O nadi i neizvjesnosti. Gladi i neizrecivoj tuzi. Priča je to o susretu s majkom koja ništa nije znala o sudbini svog sina
Izložbu je otvorio Alija Tabaković, probosanski kandidat za načelnika Srebrenice, koji se gledajući u Bajrićeve fotografije prisjetio pakla iz jula 1995. godine.
Sjedinjene Američke Države (SAD) uvele zabranu ulaska u zemlju visokim kineskim dužnosnicima odgovornim za pritisak i nasilje nad ujgurskim Turcima i drugim muslimanskim manjinama u kineskoj autonomnoj regiji Xinjiang
Memorijalni projekat „Što te nema”, umjetnice Aide Šehović, sutra će biti postavljen u Memorijalnom centru Potočari - Srebrenica povodom obilježavanja 25. godišnjice genocida nad Bošnjacima "SZ UN-a" Srebrenica, kojeg su u julu 1995. godine počinile vojne, policijske i paravojne formacije RS i iz Srbije
Bošnjačko nacionalno vijeće mnogo je ranije upozoravalo domaću i međunarodnu javnost da se država prema građanima Sandžaka odnosi kao prema građanima drugog reda, a prema Bošnjacima kao narodu niže rase. Dosta je dokaza koji idu u prilog toj istini. Skoro je nemoguće zapošljavanje Bošnjaka u državnim institucijama, policiji, sudu, tužilaštvu i tako redom. U državnim institucijama u Sandžaku radi u prosjeku svega 20 posto Bošnjaka. Ova katastrofa sa širenjem pandemije virusa korona samo je dokazala da su svi, a naročito politički akteri u Sandžaku, morali mnogo ozbiljnije shvatiti upozorenja i nuđenje rješenja koja je davalo Bošnjačko nacionalno vijeće. Ovaj odnos države, kakav je danas najvidljiviji u zdravstvu, isti je, pa i gori, u ekonomiji, školstvu, informisanju, kulturi, infrastrukturi, upotrebi jezika i pisma
Neodgovornost u kombinaciji s osjećajem sigurnosti oklopa anonimnosti učinile su da tzv. društveni mediji, u koje je uloženo mnogo nada da će pomoći demokratizaciji, postanu teren na kojem se, između ostalog, ponosno promoviraju neljudskost, govor mržnje, ekstremne ideologije i terorizam. O dezinformacijama da ne govorimo. Korporacije koje bi trebale održavati taj teren čistim dugo su se opirale bilo kakvoj regulaciji uspostavljajući “vezu” između “nereguliranih sebe” i “slobode govora”
Poručuje li Nikšić na indirektan način ovakvom zamjenom teza i napadom na prijateljsku Tursku, koja pruža bezrezervnu podršku Bosni i Hercegovini ka njenom putu u NATO, da on lično nije za pristupanje Bosne i Hercegovine NATO savezu?
Emmanuel Macron se s malo tabua suočava s određenim vrlo delikatnim historijskim pitanjima poput rata u Alžiru. Prije nego što je izabran za predsjednika, tokom posjeta Alžiru rekao je da je kolonizacija “zločin protiv čovječnosti”. Ove snažne riječi kojima je priznao odgovornost svoje nacije šokirale su neke dijelove francuskog društva.
Književnik i publicista Uzeir Bukvić rođen je 1946. u Kukuljama, kod Bijelog Polja. U Brčkom je završio gimnaziju, a potom je studirao na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Radio je u Brčkom i Sarajevu, a za svoj rad u medijima je nagrađivan. Nakon što je izbjegao iz Brčkog u Norvešku, radio je kao reporter u Bosanskoj pošti, dijaspornim novinama koje su 20 godina izlazile u Skandinaviji. Član je Saveza pisaca Kraljevine Norveške i Saveza slobodnih novinara ove države. Autor je velikog broja dokumentarnih filmova, a ističe se film Tetovirane duše. Njegova proza često svoju uspješnost duguje dokumentarističkom pristupu koji vješto kombinira s fikcionalnim. Dobitnik je norveške Nagrade za ravnopravnost. Od 1994. godine živi u Norveškoj i u statusu je slobodnog pisca, novinara i filmskog radnika
