fbpx

Ibrišimovićevo književno djelo veliko je i po obimu, a proteže se počev od autorove prve pripovjedačke zbirke Kuća zatvorenih vrata (1964) i njegova prvog romana Ugursuz (1968), preko nekoliko kasnijih pojedinačnih, mahom pripovjedačkih, a potom i dramskih tekstova, među kojima su i romani Karabeg (1971) i Braća i veziri (1989), pa sve do Knjige Adema Kahrimana napisane Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992), odnosno do romana Vječnik (2005) i El-Hidrova knjiga (2011), kojima se zatvara gotovo pola stoljeća dug književni rad ovog autora.

„U dosadašnjim razgovorima sa našim koalicionim partnerima dogovorili smo se da će nosilac liste biti i naš kandidat za gradonačelnika. O tome ko je on blagovremeno ćemo obavijestit javnost. Sad ne bih o tome. Što se tiče mene lično nisam imao ambiciju ni da budem na listi, ali su me razuvjerili i dodatno motivirali moji iskreni prijatelji i najbliži saradnici, obzirom da imam kontinuitet u radu i da sam stekao zavidno iskustvo u svim političkim procesima proteklih 12 godina“, ističe Marić. Posebno ga je, dodaje, motivirala podrška mostarskog muftije mr. Salem ef. Dedovića, koji, također, svih ovih godina ulaže ogromne napore, u okviru svog djelovanja i poslanja, za dobrobit svih građana u Mostaru i regiji Hercegovine.

Bošnjaci, kao i drugi manjinski narodi u Srbiji i Crnoj Gori, moraju shvatiti da oni ne mogu sami, ma koliko ulagali truda, pretvoriti zemlje u kojima žive u građanske države i ne mogu izmijeniti nacionalnu političku orijentaciju većinskog naroda. Do takvih promjena jedino može dovesti promjena u političkom razmišljanju i shvatanju u redovima samih većinskih naroda. Slijedom toga, ne smijemo žrtvovati vlastiti nacionalni interes ne bismo li dokazali da smo nacionalno amorfni i atrofični i samim tim prihvatljivi za vladajuće režime u državi

Nakon kraćeg odmora, 16. septembra 1995. godine, preneseno je naređenje komandanta Petog korpusa, generala Atifa Dudakovića, da se forsiranim maršom krene prema Ključu. Jedinice su motornim vozilima u marševskoj koloni upućene ka Ključu. Prema tom gradu krenuli su i pripadnici 510. oslobodilačke brigade koji su vodili uspješne borbe na prvcu Begova Glava - Veliki Ljutoč - Dubovsko - Vrtoče - Bosanski Petrovac.Pripadnici 510. oslobodilačke brigade na čijem je čelu bio komandant Amir Avdić, pješačili su punih 11 sati i prešli blizu 40 kilometara, sve vrijeme vodeći borbu sa neprijateljem.

Niti ovakav “historijski sporazum”, niti kičasta dekoracija u Bijeloj kući, niti vrsta stolova za kojima su sjedili Trump, Vučić i Hoti na američke i svjetske medije nisu ostavili nikakav dojam. Možda baš zato što je taj politički i svaki drugi kič kao takav i prepoznat. Kič je, po definiciji, ono što se gradi da jeste, a nije. Niti je historijski, nije čak niti sporazum, osim u ekstenzivnim tumačenjima Trumpove administracije, koja je snažno poremetila pravila međunarodnih odnosa (od unilateralnog povlačenja iz iranskog nuklearnog sporazuma, do unilateralnog preseljenja Ambasade u Jeruzalem, do nametanja apsurdnog prijedloga mirovnog sporazuma Palestine i Izraela, pa do infantilnog rječnika čak i u državnoj komunikaciji)