Međusobna saradnja temeljit će se na dobrovoljnoj osnovi i poslovnim interesima uvažavajući sve posebnosti svake od njih, a sve s ciljem da se unaprijede i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu kulturni sadržaji ne samo u Mostaru već i u cijeloj Hercegovini
Iz Sarajeva šejh Paloš dolazi u Visoko i nastanjuje se u naselju Pertac, gdje je otvorio svoju privatnu medresu. Tu podučava odrasle dječake ilm dinu i hifzu Kur’ana. Šejh Paloš postao je hafiz u četrdesetoj godini života, 1890. godine, pred šejh-hafizom Husni-efendijom Numanagićem u Visokom. Jedno vrijeme živio je u Radinovićima kod Visokog. Kako tu nije našao plodno tlo za tarikat, svoje imanje prenosi u Srhinje. Zikr devami u srhinjskoj džamiji, gdje se i danas ta tradicija vjerno čuva. Šejh je preselio na Ahiret jednog petka 1925. godine, a pokopan je do turbeta šejh Selim-babe
Ne bi trebalo biti spora o tome da Zoran Milanović nije tip ljevičara iz crno-bijelih medijskih udžbenika hrvatskih nacionalista. Ovdje nije riječ o kritici njegovog rada ili njegove osobnosti, već o činjenici koja automatski obara tezu kako njegova pobjeda ljevici može dati regionalni vjetar u leđa. On je to pokazao i u protekloj kampanji izražavanjem stavova o nizu pitanja kao što su istospolni brakovi, Tuđman, Tito i tome slično
Osvojivši Beograd od Mađara 1521. godine, Osmanlije su ga postepeno naseljavali i pretvarali u kitnjast orijentalni grad, čija je panorama s mnogobrojnim munarama izdaleka oduševljavala mnoge evropske putnike i prolaznike tog doba. Već 1571. godine u Beogradu je bilo 27 gradskih četvrti – mahala. Beograd je koncem 16. stoljeća, po svojoj ljepoti i veličini, umnogome nadmašivao Budim, Sofiju, Sarajevo, Skoplje i mnoge druge gradove evropskog dijela Osmanskog carstva. On postaje “Dar-ul-džihad” – Mjesto ratova, kako su Osmanlije nazivale Beograd. No, Kneževina Srbija otela je muslimanima vakufsku imovinu i poklonila je Srpskoj pravoslavnoj crkvi, džamije i mezarja sravnili su sa zemljom
“Mislim da neki novi mađarski muslimani griješe kada pokušavaju o islamu učiti uglavnom ili isključivo preko arapskog svijeta. Pogotovo djevojke i žene koje se udaju za Arape nakon što prime islam. Praktičnije, bliže, jeftinije i lakše bi im bilo da izučavaju Bosnu i Hercegovinu, te bošnjačku kulturu prakticiranja islama”, kaže Budimpeštanka Anna Lenard
Dnevnik Diane Budisavljević; Hrvatska, Slovenija, Srbija; godina: 2019; trajanje: 88 minuta; igrano-dokumentarna drama; režija: Dana Budisavljević; scenarij: Dana Budisavljević, Jelena Paljan; fotografija: Jasenko Rasol; montaža: Marko Ferković; scenografija: Dušan Milavec, Ivo Hušnjak; kostimografija: Martina Franić; produkcija: Hulahop, December film, This and That productions; uloge: Alma Prica, Igor Samobor, Ermin Bravo, Areta Ćurković, Mirjana Karanović, Vilim Matula...
Nadležne sigurnosne i zdravstvene institucije bi u nacionalnom interesu Bosne i Hercegovine i njenih stanovnika MORALE zabraniti ulazak ovim potencijalno zaraženim turistima, te ih vratiti s bosanskohercegovačke granice.
“Pravila se nekakva privatna monografija, privatna istorija o jednoj zaista sportskoj sredini”, govori Vidaković i dodaje da je inicijator izrade monografije, prema njegovim saznanjima, Čedo Vrbović. On je prije rata bio direktor “Ćilimare”. U toku rata nestao je s Ilidže, a “Ćilimara” je opustošena. Sada živi u Beogradu. Jedan od inicijatora je i Ljubiša Marković, bivši SDP-ov načelnik Općine Centar Sarajevo, te Vahid Ibranović. Sve trojica bili su košarkaši ilidžanskog košarkaškog kluba. Vjerovatno su oni angažirali Miroslava Jankovića da napiše monografiju.
Mlade, posebno one visokoobrazovane, moramo probuditi iz zone komfora. Oni moraju biti svjesni da odlaskom iz domovine ne nestaju svi njihovi problemi i da nakon prelaska granice ne trebaju prekinuti sve veze s Bosnom i Hercegovinom. Da su mladi i obrazovani Irci razmišljali u tom smjeru, danas bi Republika Irska bila pusta, s veoma lošom ekonomijom. Oni su, naprotiv, radili na svom usavršavanju i vraćali se u domovinu s odličnim idejama koje su pokretale različite projekte u smjeru jačanja društvene zajednice
Prevedeno u brojke, prema grubim procjenama, potrebno je cca. 80-100 miliona KM za rješavanje zagađenosti zraka. Zvuči mnogo. Da, ako se posmatra kratkoročno, u odnosu na godišnji budžet. Međutim, ako bi se u narednih deset godina osiguravao iznos 8-10 miliona KM za ovu namjenu, to predstavlja približno tek 1% projiciranog budžeta Kantona Sarajevo za 2020. godinu.
