Da se patriotizmom mogu postići zavidni rezultati, opet možemo analizirati kroz turski narod. Naime, 11. oktobra Turska je uspješno organizirala Nacionalni dan pošumljavanja, a cilj je bio na 2.023 lokaliteta zasaditi 11 miliona stabala. Ovom akcijom oboren je i Guinnessov rekord tako što je u gradu Çorum za jedan sat zasađeno 303.150 sadnica
U aprilu 1992. godine uključio se u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine. U toku rata nagrađivan je od komande 505. brigade 5. korpusa Armije RBiH. Poginuo je 13. jula 1994. godine na ćorkovačkom ratištu prilikom zaustavljanja napada agresora na položaje 505. brigade. Posthumno mu je dodijeljeno najveće ratno priznanje: značka “Zlatni ljiljan”
Mevludin Ekmečić veliki je umjetnik i kulturni radnik koji je obilježio likovnu scenu Bosne i Hercegovine. U svojih 90 godina života i 72 godine umjetničkog rada postao je idejni tvorac i pokretač Jugoslavenske galerije portreta, Fondacije “Legat kuća Ekmečić” u Brčkom, Ateljea “Ismet Mujezinovic” u Tuzli, Umjetničke kolonije OGUS u Srebreniku, galerije “Rizah Štetić” u Brčkom i “Hasan Kikić” u Gradačcu, galerije Franjevačkog samostana u selu Dubrave kod Brčkog, galerije Bošnjačkog instituta...
Treba naglasiti ko zna koji put – Bosna i Hercegovina nije nastala Dejtonskim sporazumom, već je redefinirana tim sporazumom kao država dva entiteta i tri konstitutivna naroda. U tom smislu, za potrebe interpretacije Bosne i Hercegovine kao u Daytonu nastale državne zajednice niti jedan datum koji se odnosi na historijske događaje koji potvrđuju njezinu državnost i kontinuitet u srednjovjekovnom i modernom smislu za njih nije prihvatljiv. Čak i ako je vezan, odnosno proizašao iz antifašističke borbe na koju su Srbi ponosni. Otuda taj paradoks, posebno naglašen činjenicom da je većina vijećnika ZAVNOBiH-a bila srpske nacionalnosti, uključujući i njegovog predsjednika
Ganuči, koji je dugo živio i u Velikoj Britaniji i u Francuskoj, gdje se isticao svojim intelektualnim radom, vratio se kući 2011. godine i zajedno s ostalim političarima i aktivistima stavio se na čelo demokratske tranzicije u zemlji.
„Naše zajedništvo je poruka koja će obeshrabriti one koji i dalje ne odustaju od separatizama i imaju loše namjere. Ovaj vid manifestacije dešava se prvi put nakon dvadeset godina. Ponosni smo na program koji su nam priredili gosti iz Sarajeva. Upravo ovakve manifestacije su ono što godinama nedostaje Bošnjacima, ne samo u Nizozemskoj, nego širom Evrope gdje žive Bošnjaci“, rekao je Samir Mušija.
"Projekti koji uz državnost Bosne i Hercegovine čuvaju i kulturnu posebnost bošnjačkog naroda su itekako dobrodošli u naš centar. Mi smo nedavno proslavili i Dan Sandžaka, a s obzirom da u našem džematu ima i veliki broj Bošnjaka porijeklom sa Sandžaka, drago nam je bilo kada smo uvidjeli da projekti poput Edicije Bošnjaci ne rade razlike unutar našeg naroda i ne postavljaju granice, bili Bošnjaci u Bosni, na Sandžaku ili dijaspori"
“Pjesma Mojoj dragoj BiH, kao i snimanje popratnog spota, bila je prekrasan projekt. Žao mi je, kada se sjetim kako su ljudi na nju reagirali, da se te ekstatičke emocije više ne ponavljaju. Kao da smo to izgubili, kao da je previše ružnih stvari uništilo ono lijepo što smo imali. Kako god, ta pjesma odradila je svoju svrhu. Gotovo su je svi koristili: od televizije i radija do vojske na ratištu, kada su dizali zastavu i kada su kretali u bitku”
“Velikosrpski propagandisti stvorili su predstavu po kojoj su samo Srbi bili antifašisti, dok su svi ostali jugoslavenski narodi bili saradnici okupatora. Srbi su se borili protiv fašizma, dok su za to vrijeme Hrvati bili ustaše, a Bošnjaci ‘hrvatsko cvijeće’, sve sami fašisti, kolaboranti i kvislinzi. Toliko se daleko otišlo u falsificiranju prošlosti da je ustanovljena nova zvanična istina, pa djeca već godinama u srpskim školama uče da je srpski narod u Drugom svjetskom ratu imao čak dva antifašistička pokreta – partizanski i četnički”
“Jedne je prilike Hase hodajući ulicom naišao na svog komšiju u lošim, iznosanim cipelama; zastao je, skinuo svoje cipele i poklonio ih tom čovjeku, a on se bosonog vratio kući. Naišao sam i na priču da su neki momak i djevojka stajali ispred izloga bivše robne kuće ‘Sarajka’. Momak je govorio djevojci da bi kupio neko odijelo koje su zagledali, ali kako za to nema para. Prolazeći tuda, taj je razgovor čuo Hase, uveo je mladića u 'Sarajku' i kupio mu odijelo. Mirsad Fazlagić s pravom je u filmu rekao da je Hase bio majka gladnih ljudi”
