fbpx

O tome sam javno govorio i pisao u medijima na više jezika, mimo bosanskog, da Bošnjaci s Kosova trebaju biti uključeni u dijalog i, u tom kontekstu, da i nama ne odgovara nikakva podjela Kosova, odnosno pomjeranje granica. Razloga je najmanje tri. Prvi, većina Albanaca je protiv toga, a to znači da se sumnja da će takvo rješenje još više iskomplicirati mogućnosti dogovora jer će se otvoriti neka bolna pitanja. Drugi razlog je što “korekcija granica” dotiče direktno Bošnjake Kosova jer gube naselja Rvatsku i Berberište u općini Leposavić. Treći razlog što smo protiv “korekcije granica” jeste zbog već kazane strepnje da je Bosna i Hercegovina zapravo glavna meta ovakvim načinom rješavanja kosovskog spora sa Srbijom

“Dužni smo da pored vjere gajimo i našu kulturu i tradiciju, sve ono što čini naš identitet. Tu je, naravno, i bosanski jezik kao neizostavna spona svega ovoga. Mi ćemo se i u budućnosti boriti, a to već činimo i kroz mektepsku nastavu, gdje maksimalno nastojimo s našom djecom pričati bosanski jezik. Kada sve saberemo i oduzmemo, Islamska zajednica je ta koja čuva identitet Bošnjaka u dijaspori. Mnogo bosanskih, zavičajnih, sportskih i kulturnih udruženja i klubova koji su ranije postojali ugasili su se iz sebi svojstvenih razloga. Međutim, Islamska zajednica ostaje kao krajnja instanca koja mora preuzeti brigu o čuvanju identiteta. I, hvala Bogu, neprestano jača i povećava svoje članstvo”

Tajna je u dobrom okusu koji postižemo tako što koristimo pažljivo izabrane sirovine, ne upotrebljavamo palmino ulje i naš namaz ne sadrži visok postotak šećera, koliko sadrže proizvodi drugih proizvođača. Naša 'Maza' ima bolju kvalitetu od drugih eurokrema i vjerovatno su to potrošači prepoznali”, objašnjavaju iz kompanije “AC Food” Velika Kladuša

Nesporno je da postoje čitavi organizirani krugovi koji kontinuirano rade na daljnjem destabiliziranju Bosne i Bošnjaka u ovom smislu, a i mi im u nekim slučajevima zdušno pomažemo u tome, pa se npr. iznova pitamo šta smo to mi kao narod, čak jesmo li uopće narod, a to se reflektira i onda kad je riječ o našoj književnosti i kulturi, odnosno o našem kulturnom identitetu uopće... Tako se, kao da smo kolektivno “omađijani” kakvom zlom “čarkom”, iznova pitamo kako nam se zove maternji jezik, šta je to naša književnost i kultura ili je li ona uopće naša, odričemo se nekih naših ključnih pisaca i drugih izrazito važnih ličnosti naše kulturalne ili društvene povijesti

U samo pet godina katolička populacija u nekada najvećoj bh. nadbiskupiji smanjila se, dakle, za četvrtinu. Smanjenje prirodnim putem, uslijed negativnog prirodnog priraštaja, odnosno zbog većeg broja umrlih od rođenih, u ukupnom negativnom trendu sudjeluje s 25%. Za sve ostalo krivo je iseljavanje.

Jedina članica Bh. bloka koja u potpunosti isključuje koaliciju sa SDA jeste Naša stranka Predraga Kojovića. Iako su njeni ideolozi svojedobno izjavljivali kako Naša stranka uopće ne pripada socijaldemokratskoj ideji i kako se od nje u mnogo čemu razlikuje, danas se pokušavaju nametnuti kao najznačajniji faktor građanske, dominantno socijaldemokratske političke alternative

Tako je SNS u Novom Pazaru u vlasti sa SDP i SDA, u Tutinu sa SDA, u Sjenici sa SDA i SDP, u Prijepolju sa SPP i SDA i u Priboju sa SDP, SPP i SDA. Na republičkom nivou malo je drugačija situacija. Vladajuću garnituru podržavaju dvije bošnjačke stranke, i to SDP Rasima Ljajića i SPP Muamera Zukorlića.

Način na koji su Ćamil Hrustemović i njegovi saborci Bošnjaci došli u Palestinu, razlozi zbog kojih su to učinili, bojišta na kojima su ratovali, sve su to činjenice i podaci dobro istraženi u izraelskim akademskim krugovima. I to bez primjesa ikakve propagande. Nekoliko je, ipak, stvari ostalo do kraja nejasno. Koliko je Bošnjaka, zapravo, ratovalo krajem četrdesetih godina u Palestini i šta se s njima desilo nakon svih tih ratova, nakon što je proglašena država Izrael? Sudbina nekih od njih je poznata, drugi su potpuno nestali, najvjerovatnije asimilirani u društvima u okolini Izraela

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije