Ali kada je riječ o Našoj stranci i Internacionalnom Burch univerzitetu, treba napomenuti da ta veza ne završava s Damirom Marjanovićem. Donedavna prorektorica za naučno-istraživački rad i međunarodnu saradnju na ovom univerzitetu Sanela Klarić članica je Glavnog odbora Naše stranke i zastupnica u Parlamentu Federacije BiH.
Novi priliv migranata dodatno će ugroziti sigurnost mještana Velikog Luga i bojim se da se ne ohrabre i počnu napadati prolaznike. Ne bih da ih osuđujem prije vremena, ali samo ne vidim da neko ima kontrolu nad njima. Nije mi jasno šta Međunarodna organizacija za migracije radi po tom pitanju”
Pretresno vijeće je ocijenilo konkretne okolnosti i, kako se kaže gore u tekstu, konstatovalo je da je Karadžić znao za masovna ubijanja koja su se odvijala u skladištu u Kravici, te je razumno utvrdilo kako je on imao razloga da zna za druga ubijanja koja su vršili njegovi potčinjeni. Karadžić s ovim u vezi nije pokazao nikakvu grešku
Apelaciono vijeće je navelo da je 40 godina zatvora neadekvatna presuda. Posebno kada se ima u vidu s drugim presudama u Haagu. Vijeće je smatralo da je kazna od 40 godina neadekvatna, kada se njegova kazna poredi sa osuđenicima koji su dobili doživotne kazne zatvora.
Masakr u Christchurcu na Novom Zelandu, u kojem je bijeli supremacist Brenton Tarrant napao dvije lokalne džamije i ubio pedeset muslimana, bio je inspiriran islamofobijom. Riječ je o ideologiji koja od sedamdesetih godina prošlog stoljeća razara tkivo zapadnoevropske civilizacije i koja, nerijetko, donosi izborne pobjede radikalnoj desnici. U temelju te ideologije jeste iracionalni strah od islama i određivanje islama kao Drugosti, uljeza i iskonskog neprijatelja zapadnoevropske civilizacije.
Najglasniji i najprisutniji u javnom prostoru sami su sebe proglasili intelektualcima i “slobodnim” misliocima, iako u sferi nauke i kulture nisu napravili ništa i jedina im je referenca što sviraju u plaćenim orkestrima političkih (i medijskih) dirigenata. Na drugom su mjestu politički lideri u pokušaju, čije je najveće postignuće to što su oko sebe okupili šačicu navijača, ali im to ne smeta da cjelokupnu javnost zatrpavaju ružnim i praznim parolama, uvredama neistomišljenika koje žele predstaviti kao konstruktivnu kritiku
Pored važne uloge u pripremi i provođenju referenduma o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, Suvad Alibegić dao je značajan doprinos u pripremi odbrane od nadolazeće agresije. Poginuo je 13. marta 1992. godine kod Crnog jezera u Bosanskoj Krupi pod nerazjašnjenim okolnostima. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći za koju nikad nije provedena službena istraga
Ivana Marić ili je neupućena u kontekst u kojem je izgovorena rečenica “Ovo nije naš rat”, ili je zlonamjerna pa učitava odgovornost samom Aliji Izetbegoviću za masakr na Novom Zelandu. Ili je, nažalost, oboje.
Poslije ovakvog guslanja gradonačelnika Vukovića, reporter BHRT‑a Slaven Dimitrić nas je, na nekoj kombinaciji ekavice i ijekavice, izvijestio kako je Nedeljko Čubrilović izjavio da je riječ o “najtragičnijem događaju za srpski narod u istoriji Republike Srpske”, te nas podsjetio gdje će i kada biti održan parastos “poginulim borcima”.
Na sudu se ne bi vodila historijska, već rasprava o meritumu pravne stvari – laži i kleveti. Drugo, niti jedna objektivna historijska analiza nije dokazala da je Alija Izetbegović organizirao sistem bilo kakve, a kamoli masovne represije koja je završavala smrću čak i malog broja ljudi, pa je njegovo dovođenje u isti kontekst sa Staljinom, u najmanju ruku, neukusno, ako već nije provokacija. Izrečene neistine nemaju veze s činjenicama, dakle, lažne su i nanose štetu ugledu i časti Alije Izetbegovića i njegove porodice, a nisu dio rasprave o interpretaciji historijskih događaja
