Utvrđeno je da je sarajevska Hagada nastala u srednjovjekovnoj Španiji, u oblasti nekadašnje Kraljevine Aragon, najvjerovatnije u Barceloni, oko 1350. godine. Sarajevska sefardska porodica Cohen prodala je 1894. godine, vjerovatno u neznanju, Hagadu Zemaljskom muzeju za 150 tadašnjih kruna. Tih godina, jedan dolar vrijedio je pet kruna. Današnji ekvivalent tih 150 kruna bio bi 927 dolara
Nije potrebno ni spominjati da taj defetizam i kapitulacija pred antibošnjačkim šovinizmom, takvo proskribiranje borbe za pravdu i pravednije društvo, ta normalizacija velikosrbizma i velikohrvatstva i nametanje separatizma kao legitimnog stava ne znači ništa drugo nego odustajanje od bilo kakve katarze kod onih koji poštuju ratne zločince i da to gotovo pa garantira da će se prije ili kasnije pojaviti neki drugi Karadžić koji opet neće biti na vrijeme prepoznat kao takav. Na kraju krajeva, možda to i jeste krajnji cilj.
S Fahrudinom Radončićem bio je suvlasnik firme “President nekretnine”, koja je kupila zemljište stare željezničke stanice u Tuzli za izgradnju objekta, ali zbog negativnih komentara, koji Radončiću nisu išli u prilog, jer je u to vrijeme tek ulazio u političke vode, Mišković je “nestao” iz kombinacija za Tuzlu, a Radončić je objekt izgradio uz pomoć UniCredit banke i Selvera Oruča, vlasnika trgovačke firme “Robot”.
Sada, kada je postalo profitabilno pokazati svoje pravo lice, gluma prestaje i na daske koje život (i potencijalne sinekure) znače istupa pravi Sergej Trifunović. Ma koliko bilo gadno i ružno, ipak ga je dobro i nadasve korisno takvog upoznati.
Pošto otvoreni oblici represije nisu dali očekivane rezultate, u zadnje tri decenije provodi se otvoreni ekonomski genocid. U Sandžaku ne stanuje riječ investicija. Građani su prepušteni ekonomskom beznađu i alarmantnoj sadašnjosti. Svi ekonomski putevi vode iz Sandžaka. Konvoji autobusa svakodnevno odvode sandžačku mladost u pravcu Zapada. Sandžak se polahko, ali sigurno pretvara u najveći starački dom na Balkanu.
Otvaranje pravnog i političkog procesa preispitivanja postojanja administrativne tvorevine zasnovane na genocidu i zločinu protiv čovječnosti, za koju je njen osnivač konačno i pravomoćno osuđen, logično je i prirodno – nameće se samo po sebi
Vričko se navedenim preporukama pa zatim kasnijim poređenjem Komšića i Dodika i uopće korištenjem gotovo tipičnih velikohrvatskih političkih i ideoloških stereotipa pozicionira kao jedan od ostrašćenijih velikohrvatskih medijskih jastrebova.
Svima je dobro poznata saga o nedostatku reagenasa neophodnih za laboratorijske nalaze pacijenata. Nije ih bilo mjesecima, pacijenti su se morali snalaziti kako znaju i umiju. Izmaltretirano stanovništvo odahnulo je kada je nakon nekoliko mjeseci saga o reagensima kojih nije bilo okončana.
Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije
Da li je “tajna želja” Kučuka bila da “sredstva 'Simurg Medije' presuše”, možemo samo pretpostavljati, ali vidimo da su kao argumente na sudu navodili upravo to. Na žalost onih koji su se tome nadali, ipak, “Simurg Medija” i dalje postoji i posluje kao što je i proteklih godina.
