Nakon vojnog udara 2013. godine, kada je s vlasti nasilno skinut prvi demokratski izabrani predsjednik Egipta Mohamed Mursi, na čelo je došao Abdel Fattah el-Sisi, a koji je polovinom ovog mjeseca promijenio Ustav Egipta, pa sada ima mogućnost ostati na vlasti čak do 2034. godine.
Zaista komično, jer Turci imaju izlaz na čak četiri mora, pa je nejasno zašto bi ih na bilo koji način zanimao Neumski zaljev. Međutim, očito i Hrvati imaju vlastitu guslarsku tradiciju preko koje, baš poput Srba, proizvode predrasude. A predrasuda ili mit o turskoj prijetnji ugrađena je u nacionalne narative i Srba i Hrvata. Sve ovo pada u vodu, jer drumovi su se očito zaželjeli Turaka, i na to nema prigovora čak niti jedan Milorad Dodik, koji vazda ima neku vrstu prigovora ako je u posao uključen neko ko mu liči na dahiju.
Ako ostavimo po strani svu budalastost učitavanja današnjih nacionalnih identiteta u srednjovjekovlje i ako nekako zanemarimo da bi bilo skoro nemoguće odrediti etničko porijeklo bilo koje od evropskih kraljevskih porodica nakon tolikih dinastičkih brakova, pretpostavljamo da je upravo porijeklo Tvrtkovih ženskih predaka razlog zašto ga je Imamović označio tako budalastim terminom koji kao da je potekao s top-shop emisije.
Jednog dana, šetajući Sarajevom 1992. godine, odlučio sam, na posve slučajan način, da od tog trenutka fotografiram samo žive, ne mrtve. Mrtvi su pokopani, prestanite ih gnjaviti. Možete voljeti svog oca ili brata, djeda ili supruga ili ženu, ali nemojte se gnjaviti. Šta je sa živima? Šta je s ljudima koji su ranjeni, u invalidskim kolicima, bez nogu, koji trpe posttraumatski stres? Šta je s ljudima za koje vidite, dok razgovarate s njima danas, da trpe PTSP jer su potpuno uništeni ratom koji se poklopio s njihovim djetinjstvom? Tada sam počeo fotografirati žive, preživjele ljude koji su pokušali održati dostojanstvo usred ratne katastrofe, usred zaborava. Na kraju sam se kladio na život usred katastrofe
Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije
U ovom skromnom prilogu želimo se sjetiti komandanta Turskog kontingenta vojske u misiji UN-a koji je boravio u mirovnoj misiji u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu — (tada) pukovnika, sada generala Mehmeta Alija Erdoğana. U Bosni i Hercegovini smo pitali mnoge sugrađane o misiji turske vojske koja je bila u sastavu UNPROFOR-a, pod ko¬mandom engleskog generala u Zenici. Malo je njih znalo neke pojedinosti o toj vojsci, a gotovo niko o komandantu Mehmetu Aliju Erdoğanu. Tek aktivni vojnici, a posebno komandni kadar, znao je ko je zapravo Mehmet Ali Erdoğan i kakvu je misiju vršila turska vojska pod njegovom komandom. Generala sam upoznao u Ankari. Nakon prvog susreta, postali smo iskreni prijatelji. Zajedno smo putovali širom Turske i upoznali mnoge ljude porijeklom iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i drugih krajeva današnje Hrvatske, Srbije, Kosova, Makedonije, Albanije... Tako je nastala knjiga Bošnjaci, odani građani Turske. Dio teksta koji donosimo objavljen je u toj knjizi
Prvi mart obilježava se kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine od 1992. godine. Naime, 29. februara i 1. marta 1992. godine u Bosni i Hercegovini je održan referendum o nezavisnosti bivše SFR Jugoslavije. Većina Bosanaca i Hercegovaca izjasnila se tada pozitivno – glasali su za demokratsku i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih naroda i građana. Povodom Dana nezavisnosti BiH, predavanje na Sarajevskom univerzitetu održao je Bogić Bogićević, bivši član Predsjedništva SFRJ i jedna od najvažnijih ličnosti u novijoj historiji naše zemlje. Stav integralno prenosi Bogićevićevo predavanje
Da je za Mustafića radikalizacija ustvari neki loše promišljeni miks nastavka dosadašnjeg kulturmarksističkog bauljanja ljevice uz stidljivi povratak pitanjima radnika, pokazuje i izjava u kojoj on smatra da radikaliziranoj socijaldemokratiji prioritet treba biti i zaštita “javnih resursa, ljudskih prava, manjina i okoliša”, ali, eto, i “zaštita radničkih i socijalnih prava”.
“Srpsku djecu niko ne pita o jeziku nastave. Po automatizmu, u istom pravnom sistemu roditelji bošnjačke nacionalnosti upisivat će svoju djecu na nastavu na bosanskom jeziku, a roditelji srpske nacionalnosti svoju na nastavu na srpskom jeziku”
“Nije poenta srediti papire, pokupiti stvari i otići. To je, naposljetku, i najlakši potez. Ovdje ima mjesta za naše mlade, nevjerovatne generacije će dolaziti jer i dalje postoje oni koji će tehnologiju podrediti svojim kvalitetama i inovirati, kreirati i činiti život boljim i funkcionalnijim. Nije sve tako crno. Treba zaroniti duboko i shvatiti da se crnina samo zadržava na površini, a da se prave i istinske vrijednosti nalaze tamo dolje, gdje inače ne ronimo”
