fbpx

Italija jeste u recesiji, i to nije sporno. Ali, znatno je važnije da je ta vijest malo važna u svjetlu činjenice da su i Italija i veći dio ostatka EU u ozbiljnoj krizi koja nije samo tehničke naravi i koja se može riješiti s nekoliko finansijskih i monetarnih instrumenata, već samo promjenom paradigme koju je, makar i populistička, vlast u Italiji počela najavljivati. Produžena kriza u Italiji znači i produženu krizu u EU te značajan utjecaj na male privrede poput BiH, čiji je glavni izvoz u EU (a mogao bi i trebao i drugdje, što se nekada i radilo)

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Računa se da je potres mozga bošnjačkog kolektiva takvog intenziteta i težine da će se sasvim mirno u narodu prihvatiti zamjena teza po kojoj su otvoreni separatisti i promotori agresorske politike isti kao i oni pod čijim je vodstvom odbranjena ova zemlja i narod, te da je, zapravo, u interesu Bošnjaka da nemaju adekvatnu nacionalnu političku reprezentaciju na nivou entiteta i države

Ne mora se biti socijalista i/ili ljevičar da bi se u ovakvoj situaciji podržalo Madura. Zapravo, i nije riječ o njemu. Radi se o principu. “Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Turska, Iran, Južna Afrika i velika većina zemalja u svijetu priznaje legitimitet predsjednika Madura. Intenziviranje trenutnog sukoba ili vojna avantura imali bi posljedice daleko izvan granica Venecuele...”

München je skup, ali i uređen grad s mnogim znamenitostima i cijelom lepezom ljudskih boja, jezika i nacija. Pretpostavka je da tu živi oko 30.000 Bošnjaka koji su se dobro integrirali, snašli se, pa i otvorili svoje restorane i druge objekte. Neke smo i posjetili. Rekoh, bio sam tu i ranije te vidio i saznao štošta o ovoj metropoli. Ovaj put saznadoh i to da u Münchenu ima cijela jedna četvrt, i to ne mala, koja se zove Allah (baš s dva l), pa se i glavna ulica u tom području, u doslovnom prijevodu, zove “Allahova ulica”. Zanimljivo, nema šta

Njihova kreativnost u laži kao da nema kraja. Tako je jedan od tih tabloida na nekom porno‑sajtu našao glumicu koja liči na Kolindu i na naslovnici objavio da hrvatska predsjednica ima porno‑snimak. Zamislite kakav je to mozak od urednika morao zaposlenom novinaru izdati zadatak da satima sjedi i lista porno-uradke sve dok ne nađe neku zanosnu plavušu koja podsjeća na susjednu im predsjednicu države. U ovom poslu prednjače Informer, Kurir, Srpski telegraf, Tabloid...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

Jedna je lijepa glumica vrisnula i opsovala. Neka od opaski očito je bila na njen račun. Onda je rekla nešto brutalno, zbog čega smo se svi zamislili. Stvorila se tu istinska drama. Strasna. Bez zadrške. Svađa. Predstava u probi