fbpx

Od 20. do 22. januara 1993. godine iz bosanskopetrovačke mjesne zajednice Bjelaj protjerani su svi Bošnjaci. Posljednja grupa od njih 150 razmijenjena je kod bihaćkog naselja Izačić i 22. januara stigla je u opkoljeni Bihaćki okrug. Od tada do danas vratila se u Bjelaj većina stanovništva. Čuvajući sjećanja na preživljeno u ratu, bore se za osiguranje normalnih životnih uvjeta

U Centru “Jacob Javits” u New Yorku Aida Kupusović prezentirala je svoje radove pred više desetina hiljada ljudi. U konkurenciji od preko hiljadu umjetnika iz cijelog svijeta, njen nakit bio je proglašen za najoriginalniji ručni rad. Tada je dobila ponude da gostuje u nekoliko televizijskih emisija, a dobijala je i veoma dobre novčane ponude za ručno izrađen nakit

Sead Emrić više je puta naglasio potrebu ukazivanja većeg poštovanja i podrške “umjetničkom dragulju” kakav je Ismet Erdić. Kako kaže, Erdića bi i dosta veće sredine rado poželjele jer njegovi radovi imaju državne i regionalne domete. Predstavljajući još jedan veliki izdavački poduhvat bužimskog “Preporoda”, Emrić je naglasio da svojim radom autor Ismet Erdić u zemlji i regiji u najboljem svjetlu afirmira rodni Bužim te Bosansku Krupu, u kojoj već godinama živi i radi

Da li Širanovića neko finansira ili je riječ o patologiji i nekoj ličnoj opsesiji, potrebi za provociranjem nereda, nije nam poznato, no, svakako je vrlo indikativan abnormalan utrošak vremena i sredstava da bi se jedno socijalno pitanje kidnapiralo i iskoristilo u političke svrhe.

Jednom je Milorad već uradio nešto slično dovodeći u Banju Luku kozake, koje je zvanično predstavio kao kulturno-umjetničko društvo s Dona. Iako je, jasno, bila riječ o običnim besposličarima, batinašima koji za sitan honorar nastupaju gdje treba i gdje ih se pošalje.

“Dok sam se gombao s jednim, onaj drugi je izvadio metalnu palicu i počeo me udarati. Tom prilikom sam dobio nekoliko udaraca po glavi. Najviše me boli što se sve to dešavalo pred mnoštvom ljudi koji su bili na stanici, a i onih koji su izašli iz tramvaja, a da se niko nije usudio da priđe i pomogne. Čak i taj momak zbog kojeg sam ja reagirao i dobio batine, kako mi je kasnije rečeno, otišao je. Nije sačekao ni da uzme svoj šal...”

Poseban osjećaj, ako se od cjelokupne posebnosti uopće može otrgnuti poneki komad, imao sam u kvartu Ejub. Nije to zbog predivnog pogleda s vidikovca na kojem je pisao i čuveni Pierre Loti. Nije to ni zbog dramaturškog i slikovitog kazivanja o genijalnosti mlađahnog sultana Fatiha i prenošenju brodova preko kopna. Ne. Tu su, na Ejubu, mezar i turbe našeg Mehmed paše Sokolovića

Politički stavovi i napori bračnog para Vlaisavljević na legitimizaciji političkog i medijskog hrvatskog šovinizma i nisu toliko sporni koliko je sporno kada se to pokušava predstaviti kao promocija dijaloga umjesto onoga što jeste – normalizacija i legitimizacija nacionalizma i šovinizma.