fbpx

Imam džematliju vrlo vedre i tople naravi. U njegovom društvu uvijek je veselo i opušteno. No, kako god umije oraspoložiti, umije i zateći s pitanjem. Jedno takvo mi je postavljao u nekoliko navrata, a odgovora još nije dobio. Naime, njega zanima na koji način mi, Bošnjaci, izražavamo saučešće ili međusobno čestitanje, mimo riječi koje se u tim prilikama izgovaraju. Konkretnije, zanima ga da li se, pored pružanja ruke, treba i zagrliti i poljubiti i, ako treba, koliko puta. S obzirom na to da nam se komšije ljube tri, a susjedi dva puta, da li to znači da mi trebamo jednom ili, pak, četiri puta

Knjiga Bosna i Hercegovina u spisima Ahmeda Dževdet-paše, koju je prevela i priredila Kerima Filan, predstavlja zanimljivu, ali i veoma važnu arhivsku građu koja može pomoći u rekonstruiranju političke, ekonomske, društvene i kulturne klime u Bosni i Hercegovini sredinom 19. stoljeća. Dževdet-paša je deset godina bio na položaju zvaničnog historiografa Osmanskog carstva, a jedno od njegovih djela jeste Tezakir. Knjiga Bosna i Hercegovina u spisima Ahmeda Dževdet-paše sadrži prijevod onih dijelova Tezakira koji govore o boravku Dževdet-paše u Bosni, gdje je u svojstvu visokog državnog povjerenika proveo period od početka ljeta 1863. do jeseni 1864. godine. S obzirom na politološku, kulturološku i antropološku vrijednost njegovih spisa, donosimo dijelove Dževdet-pašinih zapažanja

“U Zapadnoj Evropi živi 600.000 Bošnjaka Za novac od igračaka koje kupujemo svojim unucima mogli bismo značajno doprinijeti bosanskoj privredi. S druge strane, od naše matice i njenih predstavnika imamo maćehinski odnos. Tek u rijetkim prilikama, poput Manifestacije ‘Buđenje’, koja je nedavno održana, imamo priliku vidjeti da u Bosni ima onih kojima je ta dijaspora važna”

Bihaćki intelektualac Jusuf Lonić (81) odlučio je istražiti ovu temu sakupivši nekoliko hiljada fraza, izreka, rečenica i iskaza koje vješto smješta u govor naroda Bihaćke krajine uz pojašnjenja i značenja. Drugi dio njegove knjige predstavlja rječnik stranih i manje poznatih riječi u vokabularu naroda Bihaćke krajine. Mnogi izrazi i iskazi nisu isključivo vezani za govor naroda Bihaćke krajine, već postoje i funkcioniraju u istom i sličnom značenju u drugim sredinama i dijalektima od Like i Korduna, pa do Istočne Bosne

“Ja sam se nakon rehabilitacije, kada sam došao do toga da mogu sjediti u kolicima, počeo baviti raznim aktivnostima još dok sam bio na liječenju u Turskoj. Jedno vrijeme nisam mogao ni sjediti, imao sam otvorene rane, teške tri operacije. I danas se, pored obaveza u Savezu, bavim mnogim drugim stvarima, kao što su motivacijski govori, kako ovdje, tako i van zemlje, učestvujem na konferencijama, sarađujem s drugim udruženjima...”

Knjiga Bosna i Hercegovina u spisima Ahmeda Dževdet-paše, koju je prevela i priredila Kerima Filan, predstavlja zanimljivu, ali i veoma važnu arhivsku građu koja može pomoći u rekonstruiranju političke, ekonomske, društvene i kulturne klime u Bosni i Hercegovini sredinom 19. stoljeća. Dževdet-paša je deset godina bio na položaju zvaničnog historiografa Osmanskog carstva, a jedno od njegovih djela jeste Tezakir. Knjiga Bosna i Hercegovina u spisima Ahmeda Dževdet-paše sadrži prijevod onih dijelova Tezakira koji govore o boravku Dževdet-paše u Bosni, gdje je u svojstvu visokog državnog povjerenika proveo period od početka ljeta 1863. do jeseni 1864. godine. S obzirom na politološku, kulturološku i antropološku vrijednost njegovih spisa, donosimo dijelove Dževdet-pašinih zapažanja

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

Naravno, i pojedine javne ličnosti, poput neizbježnog Dine Mustafića, požurile su da zgroženost bošnjačke javnosti te hvale vrijedno ograđivanje Uprave TVSA od skandaloznog postupka urednice Skenderagić stave u kontekst ataka na slobodu govora. Sasvim očekivano za Mustafića, koji je donedavno fašistički dehumanizirao glasače SDA praktično ih nazivajući deformiranim poluljudima.

Pop Momčilo Đujić, koji je četnik postao 1935, a vojvoda 1942. godine, bio je zločinac, koljač, ubica, pljačkaš, silovatelj, kvisling koji je surađivao s italijanskim i njemačkim okupatorima. I kada je trebalo, blisko surađivao s ustaškim Pavelićevim snagama. Kukavica koja je, nakon što su njegove četničke kokošare konačno razbile partizanske snage, uz pomoć ustaša i Nijemaca pobjegla u Sloveniju. Stav uz pomoć naučnih radova Mihaela Sobolevskog, Zdravka Dizdara i Jove Popovića rekonstruira zločinački put vojvode čiji je lik istetovirao Ognjen Vranješ