Prava je istina da su kritike uglavnom ideološki obojene i da dolaze od onih koji se najviše vole baviti identitarnim temama, posebno obrazovanjem, kao poljem “putem kojeg se može utjecati na svjetonazore”.
Dževa Avdić imala je 9 godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice. Bio je to 12. juli 1995. godine. Nakon posjete Potočarima i spomen-sobi 2013. godine, piše knjigu pod naslovom Moj osmijeh je moja osveta, u kojoj opisuje svoje odrastanje nakon genocida. U međuvremenu izlaze drugo izdanje, prijevodi na engleski i perzijski jezik, a uskoro se očekuje i štampanje knjige na Brajevom pismu. Dževa kaže da sjećanje na Srebrenicu više ne smije biti jad i čemer, mora biti snaga, dostojanstvo, čak i osjećaj ponosa na svoju bol
Teatar je za mene mjesto koje nam pomaže da razumijemo svijet i ljudsku prirodu, da ne osuđujemo prije nego što razumijemo, da ne mrzimo prije nego što pokušamo zavoljeti, da shvatimo da je svaki čovjek priča za sebe i da je svaki ljudski život vrijedan pričanja priče o njemu. Teatar je zato vrlo specifično mjesto gdje imamo mogućnost da pogledamo ljudima u oči i čujemo ljudski dah, da znamo da smo tu s drugima i zbog drugih
Očevidci, koji su željeli ostati anonimni, kazali su nam da je zbog kolapsa saobraćaja autobus s petnaestak vojnika na povratku iz Srebrenice, gdje su prisustvovali obilježavanju godišnjici genocida nad Bošnjacima, bio prinuđen zaustaviti se u Ulici Mate Bobana u strogom centru grada. Autobus je imao vojne registracijske oznake Oružanih snaga BiH te KDZ oznaku da je bio u Srebrenici. Tom prilikom na njega je nasrnula veća skupina navijača lupajući šakama po staklima, te ga je njihala s vjerojatnom namjerom da autobus obore i prevrnu.
Džaferovićeva sklonost timskom radu, postepenosti, istrajnosti, ali više od svega odanost ideji kontinuiteta i trajnosti političke vizije ono je što je svojevremeno odlikovalo i Aliju Izetbegovića, a čega je danas SDA jedini politički zastupnik. Sve je to time značajnije jer se Bošnjaci kao narod, ali i Bosna i Hercegovina kao država, nalaze u situaciji u kojoj je najnasušnija potreba upravo kontinuitet političke “teorije i prakse” jer su i bošnjačka nacionalna emancipacija, ali i izgradnja države višedecenijski procesi u kojima je presudna postepena, neprestana i uporna gradnja i dogradnja na ramenima prethodnika
“Uh, Šljivovica je bila gadna. To je valjda nekad bila neka fabrika. Prva dva-tri mjeseca bilo je baš loše. Nisu dali Crvenom krstu da uđe. Hrane nije bilo. Dnevno smo dobijali jednu konzervu ribe zvanu ‘čamac’, koja je išla na nas četvericu. Osim toga, dobijali smo po jednu krišku hljeba. Nikad nisam mogao shvatiti kako su uspijevali da isjeku onaj hljeb onako, jer kroz tu se krišku hljeba faktički vidjelo. To je bio obrok za 24 sata”
Sjetimo se samo da su 1998. godine od rafala ispaljenih sa zapadne strane Mostara, nakon utakmice Hrvatske i Turske, poginuli Emina Ćatić i Husein Đelilović, što je zločin za koji ni dan danas niko nije odgovarao.
Valjda se oporavivši od “skandala” od prije sedam godina, kada je u Sarajevu fotografiran s majicom podrške Jovanu Divjaku, za šta se dugo pravdao srbijanskoj i srpskoj javnosti tvrdeći da nije znao o kome je riječ, ovaj se put odlučio za staru dobru taktiku podjele krivice na ravne časti.
U početku su žene iz gračaničkog Udruženja htjele napraviti onoliko cvjetova koliko je bilo žrtava, ali se to širilo. Rade svaki dan, a najviše vole kada mogu pokloniti cvijet. Niko ne zna koliko je ispleteno cvjetića. Zna se, recimo, da je u prvoj godini u bh. gradovima poklonjeno 15.000 cvjetova. Nakon toga, cvjetovi su se raširili po cijeloj planeti, od Evrope, preko Amerike do Australije. Svih 800 zastupnika u Evropskom parlamentu nosilo je “Srebrenički cvijet” na reveru. Žene iz Gračanice napravile su podvig, svi su tražili, i sada traže taj cvijet, jer je jedino taj cvijet original
Samoproglašene najutjecajnije dnevne novine u BiH su rodnu kuću Safveta-bega Bašagića, pogrešno tumačeći riječi nevesinjskog glavnog imama, proglasile vakufom i domislile neriješene imovinsko pravne odnose između Islamske zajednice i ko zna koga još. U napuhavanju željenog naslova porodica Ćorić kao da se željela potpuno zaobići i minimizirati
