fbpx

U tom tonu bili su i nastupi nekih osoba s ideološko-političkih ekstrema, poput tvrdnji LGBT aktivistkinje Maše Durkalić da je kodeks ustvari “perpetuiranje kulture silovanja i patrijarhata” i da “dozvoljavanjem ovakvih odredbi mi dozvoljavamo prodiranje fašizma u sve pore društva”!?

Kada je u pitanju domaća kinematografija, ostvarenje koje na magičan i istovremeno realističan način oživljava “tinejdžersko ljeto” u Sarajevu jeste svakako Sjećaš li se Dolly Bell (1981).

U suštini, Nikšić ne samo da prakticira nego i predlaže obavezan zaborav genocida kao put u sretniju budućnost. U jednu ruku nije ni čudno što se Nikšić odlučio za politički angažman u okviru SDP-a, no ovakvi skandalozno-idiotski stavovi vjerovatno su previše i za (barem nekadašnji) SDP-ov mainstream.

U svom radu susreće se često s našim ljudima, prije svega onim koji žive na ostrvu Fyn, ali se nađe i pacijenata s drugih područja Danske. Često ga zovu kući, pa i u nezgodno vrijeme, ali se on ne ljuti jer dobro zna da ga zovu ljudi koji su u nevolji i koji misle da im on može pomoći. Jedan od razloga jeste i taj što mu se mogu obratiti na maternjem jeziku. Nikada nikome nije odbio pružiti pomoć, a veoma često i ruku spasa.

Riječ “shoah” (HaShoah) na hebrejskom označava katastrofu, užas prouzrokovan ubistvom velikog broja ljudi, koju istoimeni Lanzmannov film predstavlja kao prikladnu zamjenu za općeprihvaćeni naziv “holokaust”, prema kojem je šest miliona ubijenih Jevreja tokom Drugog svjetskog rata žrtvovano Bogu. Film traje devet sati i dvadeset šest minuta, a otvara ga citat iz Jeruzalemske Biblije: “I dat ću im besmrtno ime”, kojim se nagovještava osnovni smisao njegovog postojanja, a to je da jevrejske žrtve učini besmrtnim.

BBI banka, baš kao što je slučaj i s Fondacijom “Hastor”, ima fond za stipendiranje učenika i studenata, a, uz to, mnogo ulaže i u donacije povratničkoj populaciji. U svemu je BBI ispred “Avazovog” tornja, osim u visini, jer u Sarajevu niko ne “pati” za visinom kao Radončić. Štaviše, mogli bismo reći da je Adlerov široko rašireni termin iz psihologije za ljude koji pate od kompleksa niže vrijednosti u Bosni (na lokalnoj razini) promijenio historijskog lika. U ostatku svijeta, naime, bolovat će se od “Napoleonova kompleksa”, a na marindvorskom placu gdje se nalazi središte, kako si vole tepati, “najutjecajnijeg i najtiražnijeg medija u BiH” bolovat će se od “kompleksa Gazi Husrev-bega”

“Kod mene je svake godine nervoza postajala sve veća i veća jer moj brat nema svoj grob. Prošle godine nisam bio psihički spreman na bratov ukop, a ove godine njegova porodica i ja donijeli smo odluku da bude ukopan bez obzira kako se ko osjećao. Lakše je kada znamo gdje mu je mezar, gdje možemo doći i proučiti Fatihu”

Pojedine demokrate, uz novinare koji ih podržavaju, uspjeli su stvoriti dojam kod stanovništva da su svi koji pokažu znakove sklonosti ili razumijevanja prema Trumpu, makar i da nisu republikanci, potencijalni fašisti ili rasisti. Ovakvim javnim etiketiranjima američke demokrate i tzv. liberalni mediji podsjećaju na neke ljevičare u Bosni i Hercegovini i oko nje. Čim neko ne podržava javnu jugonostalgiju ili osuđuje tamnu stranu komunizma, ili podsjeća na izjednačenost velikosrpstva i jugoslavenstva, ili ne odobrava sveopći ateizam, ne voli prevrtljivost SDP-a, ili ne voli Tita, automatski može biti nazvan “Hitlerom”, “desničarem”, “klerofašistom”, “šovinistom”