Ostaje i jedna crna mrlja u cijeloj priči, oličena kroz komentare primitivaca i divljaka koji su po društvenim mrežama davali svoje kvalifikacije i ocjene ovog slučaja. Svako priča o sebi i svako kazuje onako kako je odgojen i naučen. Neka im Bog sudi
Kao neko ko je bio komandir jedinice i kome su se sve ove godine obraćali saborci, mogu reći da oni koji su imali ponos u ratu imaju ga i poslije rata. Oni znaju za šta su se borili – za slobodu, za svoju djecu, za budućnost. Ponosni su što je Armija RBiH odbranila Bosnu i Hercegovinu. A imamo i onu kategoriju ljudi koji bi to pretvarali u nekakav benefit. Ono što je potrebno u ovom društvu jeste poštivanje naših branilaca. Toga fali. Ne materijalno poštivanje, nego ukazivanje posebne počasti tim ljudima, one ljudske. To su ljudi koji su odbranili državu i omogućili da se živi u slobodi, kaže ministar Bukvarević
Neumorno se pokušavajući priključiti koracima hrabrosti, ponosa i sjećanja onih koji su preživjeli “put smrti” 1995. godine od Srebrenice do Tuzle, stalno sam zaostajao i uporno bježao od spoznaje da moji nikada neće biti tako hrabri, ponosni i sjetni, noge tako snažne, a pluća ispunjena slobodom kao u preživjelih Srebreničana. Nikada me neće hod kroz ove šume podsjetiti da sam živ, da i dalje hodam, da i dalje dišem. I zbog toga, neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati o Srebrenici. I neka mi oprosti na onome što neću
Za porodice žrtava spremno je sve već dvadeset dvije godine, za njih je ovaj trenutak predstavljao samo ostvarenje davno zaželjenih želja. Majke, supruge, sestre, kćerke, odavno su već čekale ispred praznih grobova i učile riječi iz Kur’ana kraj mjesta gdje će biti položeni kosti njihovih najmilijih. Za njih ništa drugo nije postojalo, ni zvanice, ni govori, ni televizije, samo nekoliko metara zemlje pored koje će nastaviti plakati do kraja svojih života
Agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid iz jula 1995. godine opustošili su srebreničku mjesnu zajednicu Sućeska. Ubijeno je oko hiljadu njenih stanovnika, četvrtina od ukupnog predratnog broja stanovnika
Moderni konzumerizam koji oblikuje naše misli, ponašanje i ukus, u vezi s praktično svim, pretvara osrednjost u samozadovoljnu vrijednost
Sa 74 godine i pomalo umornim glasom, Roger Waters još ne odustaje. Ne prelistava stare notne zapise i ne nudi patetičnu nostalgiju kao izlaz. Prilazi svakom čovjeku, budi ga iz sna i šapće mu na uho: “Je li ovo život kakav zaista želiš”
Od tog trenutka počelo je nešto što razlikuje ovaj pokušaj puča od svih prethodnih i zbog čega je, zapravo, pogrešno nazivati ga vojnim pučem – počinje teror. S jedne strane, taj teror pomogao je mobilizaciju narodnih masa, jer je od početka bilo jasno da se ne radi o “klasičnom” hijerarhijskom vojnom puču, a s druge ukazao da cilj nije samo obaranje legalne demokratski izabrane vlasti, nego i izazivanje građanskog rata (s najvjerovatnijom posljedicom komadanja zemlje)
Prošla je godina otkako su oficiri lojalni terorističkoj organizaciji Fetullaha Gülena (FETÖ) pokušali izazvati državni udar protiv turskog demokratskog poretka. Precizne rekonstrukcije pojedinih dešavanja u noći između 15. i 16. jula 2016. godine, koje su već godinu tema novinskih članaka i naučnih studija, popunjavaju mozaik historijskog zemljotresa čije se posljedice osjećaju i dvanaest mjeseci nakon prvog ispaljenog metka. Stoga podsjećamo samo na one najvažnije događaje koji su odredili propast terorističkog akta osmišljenog u Pennsylvaniji
Turski narod, svi kao jedan, s velikom hrabrošću suprotstavio se prevratnicima. Stao je pred tenkove. Svoje tijelo pretvorio je u štit da bi spriječio da državne institucije padnu u njihove ruke. Turski narod pokazao je da neće dozvoliti nedemokratske intervencije. Dokazao je da će budućnost Turske oblikovati volja naroda, a ne oružane grupe.
