fbpx

U krivičnoj prijavi koju je protiv mene podnio Munir Alibabić, kreator i autor mog progona kroz institucije službe državne bezbjednosti, naglašeno je da sam izazvao rat u Mostaru, da se specijalna jedinica raspala poslije mog odlaska iz Mostara i još mnoge druge laži. To je notorna laž koju su moji saborci u ulozi svjedoka na sudu već demantirali, ali opet će i tako još jednom osramotiti tog lažova i petljanca

Ova ucjena trebala bi za rezultat imati legitimizaciju stava da je veličanje presuđenog ratnog zločinca nekakvo neotuđivo ljudsko pravo i da je bilo kakvo negodovanje zbog takvog govora mržnje ustvari napad na nečiju slobodu govora.

Optuživali su me da radim za KOS iako su upravo oni bili KOS-ovci i u prethodnom sistemu radili na poslovima kontraobavještajne zaštite, tako da su, mučeći mene, slavili svoj uspjeh izbjegavanja odgovornosti za ono što su radili u bivšoj Jugoslaviji. Tjerali su me da priznam da u BiH postoji organizirana špijunska mreža i da sam ja u toj mreži, da je Fikret Muslimović na čelu te mreže i da su u njoj također Mustafa Hajrulahović Talijan, Kemo Karišik, Agan Haseljić, Nedžad Ajnadžić i još mnogi drugi, uglavnom oficiri bivše JNA. Također su me tjerali da priznam da sam planirao ubiti predsjednika Aliju Izetbegovića, te da sam za to dobio novac, da bi mi kasnije nudili da stvarno ubijem predsjednika Izetbegovića, te da će mi sve biti oprošteno i da će me poslije skloniti negdje u inostranstvo

Uviđam da neću moći voziti skroz do North Caroline, uhvatit će me mrak, a po mraku nije džaiz putovati ni u svojoj a kamoli u tuđoj zemlji. Opet pošaljem poruku Šehi: “Imaš li, bolan, koga na Flordi da noćim?” Brzo odgovora: “Imam, Seniju, kćerku nane Fate Orlović.” Senija me zove. “U Atlanti sam, izvini, molim te, ali svrati u Jacksonville kod S., sad ću ga zvati da te nazove.” I čovjek me zove. “Nema problema, tu sam.” Šalje mi adresu

Dok je bio na radu u inostranstvu, pripadnici Vojske Republike Srpske ubili su Fikretu Bačiću u julu 1992. godine suprugu Minku, sina Nermina (12), kćerku Nerminu (6), majku Šehriju, snahe, strinu i njihovu djecu. Ubijeno je sedamnaest njegovih srodnika koji nisi bili napunili ni četrnaest godina

. A šta je bosansko u srcu Srbije? – Pa, jezik! Ne vjerujete? Konsultirajte Osmana ibn Abdurrahmana, Beograđanina. Doduše, i to su stoljeća što prolaze. Davno, 18. stoljeće. Osman se rodio, živio i radio u Beogradu kao prevodilac u osmanskoj Prevodilačkoj kancelariji, u kojoj je, prevodeći jednu knjigu o biljkama, uobičavao koristiti i domaće, lokalne nazive ili termine. Od svih južnoslavenskih jezika, Osman ibn Abdurrahman koristi samo jedan – bosanski. U Beogradu. Srcu Srbije

„Vjerujem u jednoga Boga!“ započe svećenik. „Mašallah, i ja, da te dragi Allah nagradi“, pomislih. No, odmah potom svećenik reče: „I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno“, čuo sam svećenika kako ispovjeda svoju vjeru. „Estagfirullah, oprosti mi Bože“, nečujno rekoh. Šta ću sada? Počeo sam se neumjereno znojiti