U videu emitiranom u medijima bliskim Mešihatu Islamske zajednice u Srbiji i Stranci pravde i pomirenja Muamera Zukorlića, anketirani i sasvim jasno selektirani, svi se sagovornici slažu da Arap džamiju u Novom Pazaru treba obnoviti. Neki čak predlažu da bi možda bilo pametno da se iz temelja napravi nova zato što su zidovi urušeni

Arap ili Hasan Čelebi džamija jedan je od najstarijih građevinskih i vjerskih objekata u Novom Pazaru. Spominje se u osmanskom popisu iz 1528. godine. Nekoliko dana pred početak ovog ramazana radnici angažirani od Islamske zajednice u Srbiji, koja upravlja ovim objektom, skinuli su krovnu konstrukciju i ćeremidu, te nakon prozivki dijela javnosti i lokalnih vlasti, evo već dvije hefte, onako bez krova i golih zidova, ostavili džamiju da strči.

Ova, nekada centralna gradska džamija zatvorena je za vjernike 2016. godine. U Novom Pazaru i Sandžaku ovaj slučaj već izdvaja dio stručne, ali i građanske javnosti koji ukazuje da se “uz nečiji nagovor i nalog, kulturocidom i sistematski uništava sakralni objekt autentične osmanske arhitekture, islamska kulturna baština i ponovo zatiru historija, identitet i umjetnost ovog naroda”.

Upravitelj Arap džamijom – Mešihat Islamske zajednice u Srbiji – bez transparentnosti, a poslije javnog pritiska, saopćio je da je nakon prikupljanja potrebne papirologije i ostalih potrebnih sredstava počeo s rekonstrukcijom.

Iz Islamske zajednice nisu željeli za Stav odgovarati na postavljena pitanja, između ostalih ni na to šta će se sve uraditi tokom započete rekonstrukcije, kada je planirano da Arap džamija bude otvorena za vjernike i pod čijim se stručnim nadzorom i planom radovi izvode.

Glavni imam Medžlisa Novi Pazar Asmir ef. Crnovršanin, govoreći za lokalne medije bliske Mešihatu Islamske zajednice u Srbiji i Stranci pravde i pomirenja (SPP), istakao je da je ovo prva detaljnija rekonstrukcija Arap džamije.

“Danas smo bili svjedoci da se krov u potpunosti sklonio. To je bio oronuli krov, dotrajala ćeremida, daske protruhle, samo se zahvaljujem Uzvišenom Gospodaru Allahu, dž. š., što nije svih tih godina neko stradao”, rekao je efendija Crnišanin.

Podvukao je da neće biti lahko obnoviti jednu od najstarijih građevina iz osmanskog perioda, da ne zna kada će završiti radove i podsjetio da su uspjeli detaljno rekonstruirati i Gazi Sinan-begovu džamiju. Pozvao je sve ljude dobre volje “da u mubarek-mjesecu ramazanu pokažu svoju darežljivost kada su u pitanju Allahove kuće i da daju koliko su u mogućnosti kako bi se ovaj objekt što prije završio”.

U videu emitiranom u istim medijima, anketirani i sasvim jasno selektirani, svi se sagovornici slažu da Arap džamiju treba obnoviti, neki čak predlažu da bi možda bilo pametno da se iz temelja napravi nova zato što su zidovi urušeni.

“Ljudi koji nisu nikad klanjali gledaju na te ćeremide i izgled kao, takoreći, na neka kulturna naslijeđa za zaštitu UNESCO-a, kao da je to bitno. Vjerujem da ti ljudi nikad nisu ušli u džamiju i vidjeli kako je stanje unutra. Ja sam za to da se džamija totalno renovira, čak i munare, jer ljudi koji ne klanjaju ne razumiju potrebe klanjača”, kaže anketirani momak s bradom i majicom s natpisom “Islam is my deen”.

U istom prilogu podsjetili su da je “vlast u Novom Pazaru Islamsku zajednicu blatila prilikom svakog povraćaja vakufskih parcela i obnove svake stare džamije”. “Vlast je vodila medijsku hajku prilikom nadogradnje islamskih ustanova i stare banje – svaki put ističući da Islamska zajednica uništava islamsku kulturnu baštinu”, prenijela je TV Sandžak, bliska Islamskoj zajednici u Srbiji i partiji SPP, čiji je lider Muamer Zukorlić.

VANDALIZAM PREMA SAKRALNOJ BAŠTINI

Vlasti Novog Pazara ocijenile su da je rekonstrukcija Arap džamije još jedna agresija na kulturnu baštinu grada i da je riječ o rekonstrukciji i revitalizaciji koja se provodi bez stručno izrađenog projekta i konsultacija sa Zavodom za zaštitu spomenika.

“Arap džamija je na putu da zauvijek nestane u obliku kakvom je znamo stoljećima i da na njenom mjestu dobijemo još jednu novu džamiju bez ikakve historijske vrijednosti”, upozoravaju novopazarske vlasti pozivajući se na mišljenja stručnjaka.

Podsjećaju da su gradonačelnik Novog Pazara i Islamska zajednica u Srbiji potpisali ugovor o rekonstrukciji hamama i kompleksa Stare Čaršije s turskom razvojnom agencijom TIKA kako bi se zadržao i revitalizirao orijentalni izgled ovog dijela grada. Gradski arhitekta Elvir Hamidović predočio je, ukazujući da lokalne vlasti ne odlučuju o kulturno-historijskim spomenicima, da je na osnovu stručno urađene projektno-tehničke dokumentacije o rekonstrukciji novopazarske Stare Čaršije pripremljena i rekonstrukcija Arap džamije.

“Svjedoci smo posljednjih decenija varvarskog i vandalskog odnosa prema bošnjačkoj kulturnoj i sakralnoj baštini, koji se sistematski i smišljeno realizira u cilju definitivnog uništenja najbitnijih i najvažnijih dokaza o našem viševjekovnom bitisanju na ovim prostorima. U prilog tome govore i činjenice da je zauvijek nestala Sinan-begova medresa, Tabak Ishak džamija i Kolerina džamija u Potok Mahali. Nestaju mezarja i najstariji i najdragocjeniji nišani s neprocjenjivo značajnim epitafima oko Hadži Hurem džamije i Lejlek džamije. Nepoznati počinioci ruše kontinuirano najstarije nišane na Velikom groblju. Nanijeta su značajna oštećenja Altun-alem džamiji i mektebu u njenom haremu”, prenijela je RTV Novi Pazar.

Oglasio se i predsjednik Foruma mladih Sandžačke demokratske partije (SDP) Vahidin Melajac osudivši način rekonstrukcije Arap džamije: “Briše se historija grada, a zarad ekonomske dobiti pojedinaca. Svjedoci smo prethodnih dana žestoke kampanje medija i ljudi bliskih Muameru Zukorliću protiv svih koji se protive ovakvom vidu rekonstrukcije i restauracije Arap džamije. Do građana Novog Pazara već danima dolaze razne informacije da se na prostoru oko i ispod Arap džamije planira izgradnja komercijalnog sadržaja. Nemamo demantij s njihove strane na takve tvrdnje”.

Na pitanje šta sve treba uraditi tokom započete obnove Arap džamije, arhitekta iz Novog Pazar Tarik Brunčević navodi da je zaštita kulturno-historijskog naslijeđa tema kojom se stoljećima bave najpoznatiji arhitekti i stručnjaci iz cijelog svijeta, tako da postoje pojmovi koji su općepriznati, a tiču se zaštite historijskih objekata. Distancirajući se od stajališta drugih u ovom tekstu zbog osjetljivosti teme, Brunčević ističe da pristup mora biti jako obazriv i da je neophodno preduzimati odgovarajuće mjere tehničke zaštite u cilju očuvanja autentične arhitekture prema načelima savremene konzervatorske teorije i prakse. Najbitnija mjera tehničke zaštite, kako podvlači, koju uvijek treba primjenjivati jeste “konzervacija”, a poslije i statičko-konstruktivna “konsolidacija” objekata. Mora se brinuti o očuvanju autentičnog konstruktivnog sklopa s minimalnim intervencijama neophodnim iz konstruktivnih razloga. Pojašnjava da konzervacija znači osiguravanje ili čuvanje postojećeg resursa / objekta naslijeđa od uništavanja ili izmjene, tj. preduzimanje mjera u cilju sprečavanja propadanja i produžavanje života.

“Konzervatorske aktivnosti uključuju provjeru stanja, dokumentaciju i preventivnu zaštitu. Glavni cilj konzervacije jeste očuvanje autentičnosti i integriteta kulturnog resursa. Prva faza u konzervaciji bilo koje građevine jeste procjena njene historijske važnosti i vrijednosti. Sljedeća faza sastoji se od preciznih mjerenja objekta uz upotrebu savremenih mjernih metoda. Nakon toga se pristupa analizi stabilnosti same strukture i mjesta na kojem se nalazi. Na kraju se ispituju sve instalacije prisutne u građevini, zaštita od gromova i požara… Svi se prikupljeni podaci na kraju pažljivo analiziraju da bi se odlučilo o planu konzervacije”, naveo je Brunčević.

NEZNANJE ILI ZLA NAMJERA

U slučaju Arap džamije, budući da su zidovi od kamena, zidani blatnim malterom, smatra da je potrebno iščistiti spojnice i ispuniti ih podužnim malterom i omalterisati.

“Pošto je ovdje riječ o temeljnim zidovima, potrebno je izvršiti ispitivanja temelja kako bi se primijenile odgovarajuće mjere konsolidacije i konstruktivnog osiguranja. Zidove od ćerpiča potrebno je konstruktivno ojačati ubacivanjem zamjenskih greda od drveta ili eventualno metala da bi mogli da prime opterećenje međuspratne i krovne konstrukcije”, naveo je, između ostalog, Brunčević, naglasivši da je osnovni uvjet za revitalizaciju Stare Čaršije, uključujući i Arap džamiju, stvaranje pješačke zone na zaštićenom području.

Brunčević se slaže da, kao i u slučaju svih ranijih zahvata na objektima kulturno-historijskog naslijeđa u Novom Pazaru, javnost nije upoznata s projektnom dokumentacijom niti postoji neko obilježje na gradilištu kao što je građevinska tabla s osnovnim informacijama.

“Dobra volja ljudi da pomognu, da učestvuju u nečemu lijepom, kao što je obnova džamije, iz neznanja biva kontraproduktivna. U proces treba uključiti stručna lica, javnost i edukovati ljude o osnovnim principima zaštite kulturnog naslijeđa, a prije svega o njegovom značaju za jednu zajednicu”, konstatira Brunčević.

Prema riječima ovog arhitekte, koji radi na sličnim projektima, mjere tehničke zaštite i drugi radovi kojima se mogu prouzrokovati promjene oblika ili izgleda nepokretnog kulturnog dobra ili povrijediti njegova svojstva mogu se preduzimati ako se utvrde uvjeti za preduzimanje mjera tehničke zaštite i drugih radova, pribavi saglasnost za projekt i dokumentaciju za izvođenje ovih radova u skladu sa zakonom i ako se pribave odobrenja na osnovu propisa o planiranju i uređenju prostora i izgradnji objekata. U slučaju Arap džamije, koja je dio zaštićene cjeline Stare Čaršije kategorisane kao kulturno dobro od izuzetnog značaja, uvjete izdaje Republički zavod za zaštitu spomenika kulture. Ako se radovi na nepokretnim kulturnim dobrima izvode bez utvrđenih uvjeta ili saglasnosti na projekt i dokumentaciju, nadležni zavod zabranit će izvođenje radova i podnijeti zahtjev nadležnom organu za rušenje, odnosno vraćanje objekta u prvobitno stanje o trošku investitora. Ne izvode li se radovi u skladu s uvjetima i dokumentacijom, zavod će obustaviti privremeno radove i utvrditi rok za ispunjenje uvjeta za nastavak tih radova.

Brunčević zaključuje da se prilikom ranijih restauracija nije vodilo računa da objekti zadrže svoju originalnost i autentičnost: “Iz Zavoda za očuvanje spomenika su još 1987. godine upozoravali na stanje i govorili da će, ne promijeni li se ustaljena praksa, doći će do potpune devastacije Stare Čaršije u Novom Pazaru, čemu trenutno svjedočimo. Kulturno-historijske objekte koji su bar djelomično zadržali identitet možemo izbrojati na prste, tako da možemo lahko zaključiti da se ne vodi ni približno dovoljno računa prilikom zaštite i obnove kulturnog naslijeđa u Novom Pazaru.”

Radovi na Altun-alem džamiji, smatra arhitekta Brunčević, rađeni bez dozvola Zavoda za zaštitu spomenika početkom 21. stoljeća, nakon dugogodišnjeg zatvaranja džamije za korištenje, jesu jedan od primjera kako se radi. “Cijeli kompleks je dosta izgubio od autentičnosti. Krovna konstrukcija ulaznog dijela u kompleks džamije srušena je i, bez opravdanih razloga, van svih pravila, odrađena je totalna rekonstrukcija, promijenjen je konstruktivni sistem… Gazi Sinan‑begova džamija iz 1528. godine stradala je u Austrijsko-turskom ratu (1683–1699), pa je nakon obnove ponovo stradala 1809. Obnovljena je u drugoj polovini 19. stoljeća. Restauracija je nestručno urađena 1988. godine. Zatvorena je 2005. godine i, nakon svega toga, prije nekoliko godina, zbog nestručne obnove, ništa sem munare nije zadržalo autentičnost. Kurd-Čelebijina (Pašina) džamija jedna je od tri džamije koje se spominju u popisu iz 1604. godine. Nakon vidljivih oštećenja i dotrajalosti munare, počela je obnova džamije, da bi nakon par godina svaki trag nekadašnje džamije nestao. Hadži Huremova džamija (Bor džamija) iz 1568. godine jedna je od najvrednijih i najvećih građevina ove vrste u Novom Pazaru. Nakon brojnih intervencija u spoljašnjem izgledu, danas se ne mogu prepoznati ostaci nekadašnje građevine, a 2003. godine je uz zid turbeta sagrađena česma dok su borovi osječeni itd. Problem s očuvanjem i zaštitom nama dragih i vrlo bitnih kulturno-historijskih spomenika nije nastao u posljednjih nekoliko godina, već postoji stoljećima i potrebno je zajedničkim naporima stručnjaka, lokalne zajednice, Islamske zajednice i svih građana raditi na poboljšanju stanja”, rekao nam je Brunčević.

MJESTO ZUKORLIĆEVOG USPONA

Brunčević podsjeća da je dobronamjernih upozoravanja da se stručno i temeljito prilazi restauracijama gradskih džamija bilo i ranije, te da su uvaženi stručnjaci pri Zavodu za zaštitu spomenika konstantno upozoravali. Među njima su neka od najzvučnijih imena iz te struke kao što su Jovan Nešković, Nađa Kurtović-Folić, Slobodan Đorđević, Ranko Radović, Dragica Premović‑Aleksića, Aleksandar Kadijević.

U jednoj od rasprava na društvenim mrežama došlo se do podatka gdje se nalaze vrata s Altun‑alem džamije skinuta tokom posljednje restauracije. Na prozivke “da se zaustave uništitelji vrijednosti i kulture koju su naši djedovi stotinama godina gradili” javio se izvođač stolarskih radova, potvrdivši fotografijom da stara džamijska vrata nisu bačena već da ih je on zadržao. Inače, tokom restauracije džamije koja je pod zaštitom države, stara kapija i vrata zamijenjena su novim, u boji mahagonija. Karakteristično za ovu, ali i sve druge restauracije džamija iz osmanskog perioda u Sandžaku jeste skidanje svih postojećih levhi, satova, ornamentike, šara i kaligrafije i farbanje u bijelo unutrašnjosti džamija.

Potvrđeno nam je da je staro gradsko jezgro Novog Pazara pod ingerencijom Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture jer ima objekte pod zaštitom UNESCO-a. Od Zavoda još čekamo zvanične odgovore na gotovo identična pitanja kakva je Stav uputio i Mešihatu Islamske zajednice o temi obnove Arap džamije i zaštite ostalih spomenika kulture iz osmanskog perioda.

Arap džamija nalazi se u centru Novog Pazara, na početku Stare Čaršije i (bila je) jedna je od najposjećenjih gradskih džamija. Nakon formiranja Mešihata IZ Sandžaka i postavljanja za sandžačkog muftiju 1993. godine (na prijedlog i od strane Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka i Sulejmana Ugljanina), Muamer Zukorlić, tada dvadesettrogodišnji hodža i muftija tek pristigao sa školovanja iz arapskog svijeta, nepoznat vjernicima i čaršiji, počeo je u svojstvu muderisa da se s džamijskog ćursa obraća vjernicima, ali i da ih predvodi u namazu. To je radio u kontinuitetu, gotovo svakog četvrtka, u narednih deset i više godina, zadobivši povjerenje i poštovanje kod značajnog broja vjernika. S vremenom je u Arap džamiji bilo sve više muškaraca s kratkim pantalonama i dugom bradom, koju je i sam Zukorlić nosio jedno vrijeme.

Nakon što SAD pokreću globalnu borbu protiv islamskog terorizma 2001. godine, sve popularniji tadašnji sandžački muftija zadobija pažnju predstavnika diplomatskog kora iz Beograda i srbijanskih zvaničnika. I bukvalno i fizički, prolazeći pored bošnjačkih predstavnika u Novom Pazaru, premijeri i ministri iz Beograda Zukorlića, koji tada nije ni najavljivao da će se baviti politikom, uzimaju za sagovornika. Posebno će u javnosti i medijskim arhivama ostati upamćena bliskost Zukorlića s bivšim ambasadorom SAD u Bugarskoj, Hrvatskoj i Srbiji Williamom Daleom Montgomeryjem.

KRVAVI OBRAČUN U DŽAMIJI

U atmosferi čestih posjeta američkih i drugih diplomata, čak i jednog pukovnika američke vojske, Muameru Zukorliću, Arap džamija u Novom Pazaru, pred očima vjernika, ali i javnosti, postat će tada prva oskrnavljena džamija i vjerski objekt u Sandžaku.

U toj je džamiji u petak, 4. novembra 2006. godine, došlo do krvavog obračuna između tzv. vehabija i pristalica tadašnjeg sandžačkog muftije Muamera Zukorlića.

Nakon verbalnog sukoba i koškanja unutar džamije između grupe samozvanih selefija, s jedne, i imama, mujezina i grupe vjernika, s druge strane, pristalica Zukorlića Habib Fijuljan ispalio je nekoliko hitaca u plafon. Prema tadašnjem stavu IZ Sandžaka, “vehabije su ostalim vjernicima htjele da nametnu svoj koncept sprovođenja vjerskog obreda”, te je došlo do sukoba.

Nešto kasnije, Izet Fijuljanin pucao je iz pištolja ispred džamije u pravcu grupe okupljenih vehabija i ranio Ismaila Gicića i Jasmina i Erhana Smajilovića. Kao tada centralna, Arap-džamija je zatvorena i duži period, uz opravdanje da se restaurira, bila nedostupna vjernicima.

Sa suđenja Fijuljaninu ostat će upamćena izjava oštećenog Ismaila Gicića, koji je kazao da ne priznaje sud i zakone koij su ljudi postavili, već Božije.

Pod optužbom da su se bavili terorističkim aktivnostima, nekoliko mjeseci kasnije na planini Ninaja kod Sjenice i u Trnavi Kod Novog Pazara provedene su akcije specijalaca srbijanske policije u kojima je ubijen Ismail Prentić, označen u srbijanskim medijima kao vođa vehabija. Dvije osobe su povrijeđene, a više njih je uhapšeno i kasnije osuđeno na ukupno 63 godine zatvora.

Pošto je sud naložio prinudno privođenje da svjedoči, Muamer Zukorlić je pred Specijalnim sudom u Beogradu u septembru 2008. godine izjavio da većinu od 15 optuženih za terorizam u Sandžaku ne poznaje i da im oprašta što su imali namjeru da ga likvidiraju. Negirao je i da je prvooptuženi Senad Ramović zvani Becan, prije sukoba ispred Arap džamije viđan u njegovoj blizini, bio pripadnik njegovog obezbjeđenja.

Da su “Božije kuće” i “potreba za restauracijom” Zukorliću posluživale kao sredstvo za očuvanje pozicija primjer je i Altun-alem džamija, jedna od najljepših novopazarskih džamija.

Na početku podjela i sukoba unutar Islamske zajednice u Sandžaku Zukorlićeve pristalice su u oktobru, odnosno novembru 2007. godine nasilno upale u džamiju i, pod izgovorom potrebne restauracije, podigli džamijski drveni pod. Istog dana u haremu i ispred Altun-alem džamije došlo je do tuče i obračuna pristalica Islamske zajednice Srbije, koju je tada predvodio Adem ef. Zilkić, i pristalica Islamske zajednice u Srbiji, koju je tada predvodio glavni muftija Muamer Zukorlić. Tada je iz vatrenog oružja ranjena jedna osoba, a nekoliko je osoba, među kojima i policijski inspektor, povrijeđeno. Altun-alem džamija tada je pretrpjela znatne izmjene i sve do 2011. godine bila zatvorena za vjersku službu.

S podjelom Islamske zajednice u Sandžaku Zukorlić, uz opravdanje da je natjeran da se miješa u politiku, najavljivao je političku karijeru. Prvo se kao muftija kandidirao za predsjednika Srbije 2012. godine, a kasnije je i zvanično, uz “zamrzavanje” muftijske titule, ostavio ahmediju, džamijski ćurs, mihrab, hutbu i vjernike i zvanično ušao u politiku i vlast.