Progon i stradanje stanovništva Ljutočke doline otpočeo je 10. juna 1992. godine, dan uoči Kurban-bajrama. Prestrašeni civili tražili su spas u bijegu na Basaču, šumskom predjelu iznad Orašca, da bi se kasnije povukli još više, na brdo Radolje. Bio je to tužan prizor. Sve ono što su teškom mukom ovi ljudi stjecali cijeli život, njihove snove i nade ostavili su samo da bi izvukli živu glavu. Spas su vidjeli u prelasku preko rijeke Une i odlasku na teritorij Republike Hrvatske, gdje su bile stacionirane jedinice francuskog bataljona UNPROFOR-a. Jedino mjesto gdje su civili mogli pronaći spas bio je most na Štrbačkom buku. Prelazak preko mosta koji su kontrolirali bosanski Srbi te ne tako daleke 1992. godine postao je za jedne most spasa, a za mnoge most stradanja i propasti, ovosvjetska sirat-ćuprija

Piše: Jasmin GROŠIĆ

Za Bošnjake će mnogi reći da su jedan od najboljih, a ujedno i najnesretnijih naroda na planeti Zemlji. Malo gdje su ljudi tako ispaštali zbog svoje dobrote kao što je ispaštao naš narod. Ponekad je to teško shvatiti. Ružičnjak je lijep i privlačan, ali kada svinje provale u njega, unište ga i pretvore u kaljužu, a ruže zamijene raznim nečistoćama. Svinje se razlikuju od ljudi i njima je blatnjak ljepši i draži od cvijetnjaka. Tako je bilo i s bošnjačkim narodom. Oni koji su s njima dijelili životni prostor nisu mogli vidjeti i shvatiti njihovu ljepotu i dobrotu. Zato su je neprestano gazili i uništavali. Mi smo praštali i zaboravljali i nakon zaborava, po ko zna koji put, bili proganjani i ponižavani. Učili su nas da veličina i snaga čovjeka leži u njegovoj sposobnosti da oprosti i zaboravi. Pričali su nam da se od sjećanja ne živi. Istina je, ali je istina i da nam sjećanje pomaže da preživimo. To smo nakon toliko vremena, muke i deveranja, napokon shvatili. Danas, u znatnom broju, Bošnjaci počinju pamtiti i njegovati kulturu sjećanja.

Jedan od ljepših primjera možemo vidjeti u Krajini, tačnije, u okolini Kulen-Vakufa, gdje je, posebno u novijoj historiji, kontinuirano vršen genocid nad Bošnjacima. U posljednje vrijeme ovdje je posebno izražena kultura sjećanja. U mjestu Orašac, od 1997. godine do danas, svakog juna održava se manifestacija pod nazivom “Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi!”, kojom se želi očuvati sjećanje na tragediju bošnjačkog stanovništva ovog područja.

Sastavni i najposjećeniji dio manifestacije jeste tradicionalni pješački marš “Putem stradanja i spasa”, koji je ovaj put, u nedjelju 16. juna 2019. godine, okupio oko 350 učesnika. Bilo je lijepo vidjeti kolonu učesnika u kojima su se nalazile i cijele porodice. Među učesnicima susrećemo porodicu Sendić iz Bihaća. Nihad Sendić Nino sa suprugom Anelom i sinom Nerkesom išao je u koloni. Teški ratni vojni invalid, bez jedne noge i na štakama, zajedno s ostalim pješačio je strmom stazom dužine oko 12 kilometara. Uz pomoć svojih štaka, ovaj krajiški gazija prošle godine prešao je i cijelu dionicu na maršu Nezuk – Potočari.

Na ovakav način, po dvadeset i treći put, stanovnici Ljutočke doline prisjetili su se agresije na BiH i progona sa svojih ognjišta. Organizatori manifestacije ističu da je veoma bitno da se obilježi i sačuva od zaborava sjećanje na stravične zločine nad Bošnjacima ovog kraja. Ovdje je ubijeno više od 250 nevinih žrtava, prognano je 5.000 Bošnjaka, a njihova je imovina opljačkana i uništena. To je zločin koji se mora pamtiti i koji nas mora opominjati, kako se sudbina ovdašnjeg stanovništva nikom i nikad ne bi više ponovila, istakli su organizatori manifestacije.

Progon i stradanje stanovništva Ljutočke doline otpočeo je 10. juna 1992. godine, dan uoči Kurban-bajrama. Prestrašeni civili tražili su spas u bijegu na Basaču, šumskom predjelu iznad Orašca, da bi se kasnije povukli još više, na brdo Radolje. Bio je to tužan prizor. Sve ono što su teškom mukom ovi ljudi stjecali cijeli život, njihove snove i nade ostavili su samo da bi izvukli živu glavu. Spas su vidjeli u prelasku preko rijeke Une i odlasku na teritorij Republike Hrvatske, gdje su bile stacionirane jedinice francuskog bataljona UNPROFOR-a. Jedino mjesto gdje su civili mogli pronaći spas bio je most na Štrbačkom buku. Most koji su kontrolirali bosanski Srbi te ne tako daleke 1992. godine postao je za jedne most spasa, a za mnoge most stradanja i propasti, ovosvjetska sirat-ćuprija.

Među učesnicima marša nalazimo veliki broj onih koji su taj put prešli kobnog juna 1992. godine. Među njima i Hilmu Kozlicu, mještanina Orašca, koji je, uprkos paklu kroz koji je prošao, ipak ostao živ. U želji da s drugim podijeli priču o svojoj i golgoti svojih sunarodnjaka, za Stav počinje svoju priču.

“Bošnjake Ljutočke doline napali su srpski agresori, jedinice JNA, srpski ekstremisti i paravojne formacije. Imali su zadatak da ovaj prostor zauzmu i očiste od Bošnjaka kao što su radili planski duž cijele BiH. Mi smo napadnuti 11. juna 1992. navečer. Granatirali su nas i tada su pale prve žrtve. Drugog dana, 12. juna, otpočeo je opći napad. Krenuli smo u neizvjesnost prema Basači, Radolju i Štrbačkom buku kako bismo potražili spas kod UNPROFOR-a, koji se nalazio na teritoriju Hrvatske. Taj dio bio je pod kontrolom vojske SAO Krajine. U bijegu su mnogi ranjeni i ubijeni. Kad smo došli na Radolje i tražili da pređemo preko mosta, oni su postavili uvjet da se skinemo do pojasa goli, da oni koji imaju oružje isto nose u desnoj, a odjeću u lijevoj ruci, i tako da siđemo na jednu livadu na Kliševiću, gdje smo se morali predati svi koliko nas je bilo. Pod njihovom pratnjom došli smo do mosta gdje su bili njihovi punktovi. Most je bio viseći, širine jednog metra. Nije se moglo proći bez kontrole dvojice stražara. Oni su odvajali one koji su bili u političkom i javnom životu, kao što sam ja bio. Odvajali su ljude pripadnike SDA, one koji su bili imalo ugledni i bogati i one koji su, po njihovom mišljenju, bili ekstremi.

Odvojili su 210 ljudi na mostu dok nije došao UNPROFOR iz Hrvatske i prekinuo taj njihov pir. Namjeravali su opći pokolj stanovništva. Desno od mosta nizvodno bila je postavljena jedna zlokobna klada i na njoj velika sjekira. To smo mi koji smo bili zarobljeni vidjeli dok su nas vodili. Do kasno uvečer 12. juna narod je prelazio. Nisu bježali samo Bošnjaci jer je među narodom bila i nekolicina Srba, muškaraca i žena, koji nisu podržavali tadašnju srpsku politiku. Te ljude su oni vraćali s mosta. Neke njihove žene uspjele su proći krijući svoj identitet. Ja sam zarobljen na mostu zajedno s 209 ljudi i odvedeni smo u srpsko selo Doljane. Noćili smo u jednoj školi, gdje su nas držali u podrumu. Onda su nas doveli zavezane u školu u Orašac. Sve to vrijeme do 12 sati navečer bile su nam zavezane ruke na leđima. U 12 sati su nas natjerali u autobus koji je bio pred školom i jedna grupa ljudi odvedena je u Ripač u servis. Odvezli su nas u Prekaju, to je kod Drvara prema Glamoču. Tu sam bio 18 dana, onda su nas prebacili u logor Kozila kod Bosanskog Petrovca, koji se nalazi na pravcu Petrovac – Srnetica. Tu smo bili 30 dana. Treći logor bio je u Kamenici kod Drvara, gdje smo bili oko 110 dana. Uglavnom, 150 i nešto dana bio sam u logorima. Tu sam proživio razne traume, fizička i psihička zlostavljanja. O tome bih mogao pričati danima, a napisao sam i knjigu koja se zove Put kroz pakao.”

Kompletna staza kojom su se kretali učesnici marša “Putem stradanja i spasa” obiluje tragovima koji govore o stradanju ovdašnjeg stanovništva u novijoj historiji. U podnožju orašačke tvrđave, na prvom mostu preko potoka, stoji mala spomen-ploča s natpisom: “Na ovom mjestu 12.6.1992. godine velikosrpski zločinci ubili su nevinu staricu Zulić Almazu 1912.-1992.” “Ovdje je ubijena naša komšinica Almaza. Imala je 80 godina. Prvo su je zatvorili zajedno s ostalim stanovništvom u osnovnoj školi. Nakon nekog vremena, rekli su joj da je slobodna i da može ići kući. Ona je krenula i na ovom mjestu pucali su joj u leđa. Ubili su nevinu staricu koja nikom nije bila ništa kriva. Ubice su bile u uniformama Vojske RS-a i JNA. Ubijali su i palili bez razloga. Evo, ovo s druge strane puta je zgarište naše porodične kuće”, objašnjava nam mještanin i jedan od organizatora manifestacije Ibrahim Begić.

S Ibrahimom je i njegov brat, doktor Mujo Begić, vrstan historičar i poznati istraživač genocida nad Bošnjacima Ljutočke doline. Pokušava udovoljiti našoj znatiželji i priča o tragovima koji ukazuju na zločin. “Tamo kod onog objekta nalazila se stara džamija koja je zapaljena 1941. godine. Hodžu koji je pokušao spriječiti paljenje džamije četnici su zaklali na džamijskom pragu, koju su zatim zapalili. Pored ove džamije, zapalili su tada i džamiju u tvrđavi”, objašnjava nam Begić pokazujući ostatke građevine.

Nakon nekoliko kilometara strme kamenite staze, kolona se zaustavila na brdu Radolje, koje se nalazi iznad sela Orašac i Ćukovi. Prizor je fantastičan. Čovjek bi ovdje mogao satima sjediti i diviti se prirodi. Međutim, tih julskih dana 1992. godine izbjeglim mještanima nije bilo nimalo lijepo ni prijatno. Toga se sjeća i mještanin Vahid Zulić, prosvjetni radnik.

“Tek sam završio sedmi razred osnovne škole. Bježali smo mati, moje dvije mlađe sestre i ja. Kiša je neprekidno padala i bila je velika hladnoća. Nismo ništa ponijeli da se zaštitimo nego smo hodali i skrivali se pod drvećem. Nismo znali gdje idemo. Išli smo nasumice za narodom. Ovdje na Radolju nas je bilo oko 5.000. Od hrane i vode ništa nismo ponijeli i za ta dva dana nismo ništa jeli. Neko je uspio ponijeti nešto hrane, ali to su jela obično mala djeca. Mi odrasliji ništa. Pili smo vodu iz lokve. Sjećam se da sam pio vodu s jedne strane, dok je neka žena s druge strane lokve prala dječije pelene. Ovdje smo noćili jednu noć i drugi dan smo došli u Lapac, zapravo, do nekih hala u blizini Lapca. Tamo je bio i francuski bataljon UNPROFOR‑a. Nakon dva dana, oni su nas potrpali u kamion i dovezli u Bihać.”

“Od Radolja pješačkom stazom stigli smo do nekadašnjeg bošnjačkog sela Klišević. I ovdje je mnoštvo tragova genocida i zločina koji su provođeni nad Bošnjacima u posljednjih 150 godina. U središtu sela, na prostranoj zaravni, još stoje ostaci impozantne kule begova Kulenovića. Imala je šest bojeva i drvenu čatmu (čardak) koju su zapalili srpski ustanici 1875. godine. Malo dalje od kule još je jedan trag genocida i zločina koji zdrav razum ne može shvatiti. Stablo šljive u kojem se još naziru dva zakucana hrđava eksera svjedoči o strašnom događaju od kojeg se diže kosa na glavi.

Ovdje, na ovom mjestu su četnici na strašan način ubili Muharema Vojića zvanog Harika iz Orašca, čovjeka koji je imao oko 45 godina”, priča nam Mujo Begić. “U junu 1992. godine zločinci su ga uhvatili, doveli ovdje i zakovali živog za ovu šljivu. Umro je u velikim mukama. Evo, na drvetu još možete da vidite eksere kojim je bio zakovan. Njegove posmrtne ostatke nikad nismo našli, i to je jedan od neriješenih slučajeva zločina u Ljutočkoj dolini. Muharem je ubijen na jedan specifičan način. Živ je razapet. Nailazio sam na različite slučajeve ubistava, ali na ovako nešto sam prvi put naišao. Poznat je još jedan slučaj razapinjanja žrtve u Kozarcu, gdje su jednu ženu razapeli na vrata njene garaže i tako je ubijena.”

Od kule čuvenih begova Kulenovića kliševićkih, uskim kolskim putem učesnici marša spustili su se u blizini Štrbačkog buka. Prelijepo mjesto koje liči na istrgnuti komadić dženeta. Svugdje samo ljepota koja oduzima dah. U junu 1992. godine ljepote Štrbačkog buka niko nije primjećivao. Briga i strah su Bošnjake okupljene na ovom mjestu spriječili da se dive bilo čemu. Jedina misao koja se tada vrzmala njihovim glavama bila je: Šta će biti sad? Preko uzanog visećeg mosta neki su pronašli svoj put u slobodu, dok su mnogi izdvojeni od svojih porodica, svezani i odvedeni u logore ili njihova stratišta. Vapaji majki za oduzetim sinovima još odjekuju u glavama preživjelih svjedoka.

“Ostalo mi je urezano u pamćenju kad su četnici tragali za našim komšijom Ademom Vojnikovićem”, započinje svoje kazivanje Vahid Zulić. “Njegova su tri brata poginula ovdje u Orašcu, a on je jedini preživio. Bio je ranjen prilikom njihovog napada. Morao je sakriti da je ranjen, jer ako bi oni to otkrili, optužili bi ga da se borio protiv Srba i to bi za njega značilo sigurnu smrt. Kad smo sišli na ovu livadu iznad Štrbačkog buka, čekali smo da prođemo. Njihovi srpski vojnici bili su maskirani i nosili su spiskove s imenima pripadnika rezervnog sastava policije. Tražili su da ti ljudi izađu. Adem se sakrio kod matere, tako da je izgledalo kao da se radi o nekom dječaku, a ne o odraslijoj osobi. Oni su kraj njega prošli nekoliko puta i čitali su njegovo ime. To je čula jedna stara žena, nane, koja je onako bez zlobe rekla: ‘Sine Ademe, što se ne javiš, već te tri puta prozivaju!?’ Njegova majka je govorila: ‘Nije on ovdje, nejma ga!’ Onda je jedan srpski vojnik repetirao pušku i okrenuo prema narodu. Govorio je da će pucati i da će nas sve pobiti ako se Adem ne javi. Onda je on ustao i javio se. Odvojili su ga.

Njegova majka, kojoj su već ubili tri sina i koja je imala još samo svog Adema, zaplakala je i zapomagala za njim, ali to Srbe nije puno diralo. Adema su odveli i bio je više od godinu dana po logorima. Vratio se sav izlomljen i istraumatiziran. Nikako nije ličio na onog nekadašnjeg čovjeka. Njegova majka imala je nešto ušteđevine i sve je to razdijelila samo da bi na neki način spasila svoje dijete. Pored trojice braće Vojnikovića, ovdje su ubijena i trojica braće Zulića, mojih rođaka. Na mostu su odvajali ljude. Jedne su odmah ubijali, a jedne su slali u logore. I mene su htjeli odvojiti zajedno s odraslim muškarcima, iako sam imao samo 14 godina. Rekli su mojoj majci da oni idu, a da ću ja doći za njima, jer je most tobože opterećen i ne mogu svi preći odjednom. Majka je tad zapomagala, zgrabila me i rekla da nikud ne ide bez mene i da me niko neće odvojiti. Eto, ja sam tako imao sreću i spasio se.

Moja nane Ćamka Zulić nije tad bila s nama. Bila je veoma stara i ostala je kod kuće. Došli su četnici i tražili da im nađe marke koje je sakrila. Ona, jadnica, nije ni znala šta su to marke, a niti je pare imala. Govorila je: ‘Nemam ja to, sine!’ Počeli su je svakako zlostavljati kako bi im dala pare koje nema. Zapalili su je živu, a ona je onako zapaljena izletjela iz kuće. Nasreću, pred kućom je stajala napunjena kanta s vodom koju je ona zgrabila, polila niza se i tako ugasila vatru. Ali mučenja tu nisu prestala. Tukli su je, a onda je jedan od njih iznio užarene mašice i stao je pržiti s njima. Pržili su je po nogama i svukud po tijelu. Tjerali su je da ljubi usijane mašice. Ni sam ne znam kako je preživjela, ali uspjela je nekako kasnije doći u Bihać. Bila je sva iznakažena od mučenja. Kasnije, kada su je pitali ko je to uradio, samo je rekla: ‘Što mene pitate kada dobro znate ko je to bio?! Sve se zna ko je šta radio!'”

Prestravljena starica prešutjela je ime svojih mučitelja, iako je dobro znala ko su i iz kojih porodica dolaze. Ostavština je to komunističkog režima, koji je Bošnjake, žrtve genocida, tjerao da šute o svojim patnjama i da ni po koju cijenu ne smiju optužiti zločince. Poznat je slučaj da je jedan čovjek u Kulen-Vakufu radio 20 godina sa Srbinom koji mu je ubio oca 1941. godine. On je to znao, ali morao je šutjeti i trpiti jer se nije imao kome žaliti.

Danas, kada možemo reći šta nam se sve dešavalo, javljaju se kojekakvi kvazimoralisti koji zagovaraju zaborav i oprost. Mnogi i čekaju na to, da zaboravimo, oprostimo i utonemo u dubok san iz kojeg bi nas ponovo jednog dana probudili krici i pucnji. Uzaludno će čekati, jer kultura sjećanja koju njegujemo držat će nas budnim za sva vremena i spriječiti da se golgota Bošnjaka Ljutočke doline ikad više ponovi.